Jedva sam dočekala da staro više
ne bude mi ni potreba ni želja.
Da kažem sebi: „Volim te.“
i da te riječi ne budu mi prazne,
već da ih osjetim kao zagrljaj sebi.
Jedva sam dočekala da mi srce zaigra
na pomisao da se bliži nešto novo, zdravo.
Da prvi put otkad znam za sebe
ne privlačim iz straha ili potrebe iznutra
da bježim ili zaboravim sebe na trenutak.
Da privlačim iz ljubavi, sigurnosti i svjesnosti.
Jedva sam dočekala da ono za šta sam podizala
obje ruke u zrak, gledajući nebo molećivo i skrušeno,
traži da bude obgrljeno mojim rukama
i što je još važnije, da ono grli i čuva mene.
Jedva sam dočekala da odahnem na trenutak
i usporim od silnog bježanja i straha.
Od upornog preživljavanja i neosjećanja.
A onda se pred kraj dana ili kasno naveče
prikrade jedan šapat, kao zmija, i ugnijezdi se u moje uho.
Šta ako je i ovo još jedna stranputica?
Šta ako bude moja greška?
Šta ako opet neću biti dobro?
Preživjet ću, znam. Ipak sam to ja.
Otporniju i uporniju osobu od sebe
još uvijek nisam nigdje srela.
Samo što ja ne bih više samo otporno i uporno preživljavala.
Živjela bih. Sigurno, otvoreno, pobjednički.
Ali imam mnogo straha i nesigurnosti u sebi,
uprkos silnoj hrabrosti, pameti i mudrosti.
Nekad se bojim da nikad neće proći.
Jedva sam dočekala da to nekome priznam
i slobodno osjetim.