U jednome malome gradiću, tu nadomak bosanskih vrtova, nalazio se između dvije planine niz padine gradić zvani Jesenja bašta, poznat po šarenim bojama drveća u ranu jesen.

Gledajući kroz otvoreni bijeli drveni prozor, blaga kiša bi se slijevala niz lišće oraha, kap po kap, i sve tako padajući na bjelokameni puteljak.

Još od davnina šareni sokak bi svjetlio u kišnoj noći. Bila je to najljepša ulica u Jesenjoj bašti. Još od davnina Ummar je ostao upamćen kao čovjek koji je sadio drveće uzduž i prijeko Jesenje bašte.
Sadio je i hrast i brezu i zimzeleno drveće, i samo jedno orahovo stablo koje je obilježilo Jesenju baštu.

Ako biste se penjali u jesen starim utabanim puteljcima jedne od dvije planine i na trenutak zastali s pogledom na Jesenju baštu, ugledali biste sve šarene tonove boja izmiješane u jednom trenutku, kako mirno stoje oblikujući gradić u jednu obojenu paletu pejzaža.

Krošnje koje su se miješale jedna uz drugu, jarko crvena uz svijetlo zelenu izmiješanu sa zlatno žutom mirno su stajale i obasipale sunčevu svjetlost u trenucima kada bi se sunce probijalo kroz tamnoplavske oblake.

Starosjedioci koji su se prisjećali Ummara govorili bi da je to duga priča, duga priča, stotinu koraka, i da je Ummar često ponavljao: „To je bila jesen, jesen ispod mog oraha.“

Stablo oraha je pamtilo sve šarene jesenske dane u godinama koje su prolazile, svu djecu koja su, igrajući se i koračajući ispod oraha, rasla u velike ljude koji su uzimali plodove orahovog stabla.
Starosjedioci su uvijek pamtili Ummara po dobročinstvu i dobrim djelima, i iskreno, iz srca, njihove riječi bi se prisjećale dobrih djela tog velikoga čovjeka.