Sjetiš li se i ti onih prošlih jeseni sa svakim novim uzdahom septembra?

Draga srca se uvijek vratim na istu staru, drvenu klupu u gradskom parku. Čini mi se da me put nekako dosljedno do nje donese, ili ipak usmjeri pravcem koji je još odavno bio moj. A čini mi se, kao da i ona samo na mene čeka, zato se nikada na njoj ne zadese drugi putnici.

Zastaneš li ponekad tu, na mjestu gdje se sudara vrijeme i isprepliću priče, nove i stare? Svaki novi dan što prođe živim u neznanju, ipak, sigurna sam u jedno - da nikada nisam propustila taj prizor.

Voljela bih da znam sve tajne koje nosi vjetar i da čujem tihi šapat između uvehlog lišća. Možda, ako se skrasim na izblijedjelim daskama, tada počnem primjećivati svaki god u starom stablu. I dok upijam boje oko sebe, pitam se, da li bih ikada mogla da odgonetnem tajnu jesenjeg kolorita i zašto lišću toliko teško pada da prihvati promjenu, kada se ja svake godine iznova divim njegovim bojama?

Tiho, dok šušti sjetno lišće na hladnom vjetru, upijam svaku nijansu jeseni. Pod nogama mi se prostire mehki tepih od zlaćanih niti pričajući priču o prolaznosti. Moguće je da lišće bolje razumije promjenu od mene.

Nisam sigurna da bih mogla da podnesem breme lista. Ipak, sa druge strane gledišta, mir vjerovatno dolazi kada naučiš da pustiš - pustiš promjenu da se desi. Mogla bih ostati na istoj klupi decenijama, ali ono što me slijedi bi me uvijek pronašlo. Kad tad bi me pogurkao hladni dašak vjetra, ukazujući mi na pravac kojeg sam smetnula.

Lišće ne traži razloge da ostane, jednostavno zna kada je njegovo vrijeme. Još uvijek učim slušati to vrijeme u sebi i pronalazim hrabrost da pratim prirodni tok u svom srcu.

Možda se i ne sjećaš svake jeseni koja je prošaputala pod tvojim kaputom, ali stare daske su upile te šapate kao tajnu. Jesen si i ljubav.