Jesen je zakoračila duboko u svoju drugu polovinu.
Oblak za oblakom se slamao na nebu.
Lišće je nečujno padalo, a samo vjetar zna kuda ga je raznosio.

Njegovu dušu su krpile stotine komadića rasutih.
Baš kao što je lišće rasuto po stazi, po putu.
Kao i vrijeme, tako je i on predosjećao zimu.
Njegovu zimu, koja je hladnija od Sibira.

Niko ga nije mogao ugrijati tada, osim nje.
No, ona je bila miljama daleko.
Hiljadama propadanih kapljica kiše govorio je o njoj.
Dani su se svodili na neprekidnu šetnju Šantićevim parkom i nadu da će ga vjetar ispuhati.
Ispuhati misli o njoj.
Naliti i zaliti dušu melodičnim kapljicama.
Nadu da će ih baš sljedeći pljusak spojiti pod tendom.


Šantićev park i noći dok je šetao sa njom.
Zvao ih je Šantićeve večeri.
Kako su samo nekad sjedili na klupi i posmatrali njihov Mostar.
Pjevušili Aleksine pjesme.

Njegova nadanja je prekidao život.
I potreba da živi.
Ne zbog sebe, nego zbog zadnje iskre što je gorila u njemu.
U njegovoj duši.
Potajno se nadajući da je kiša neće ugasiti.
Iskra sretnog i uspješnog čovjeka.