Pesma istražuje bol i sećanja na ljubav koja je prošla, kroz senke koje i dalje prate i progone dušu. Svaki odjek imena voljene osobe nosi tugu, ali i svedočanstvo o ljubavi i onome što je nekada bilo celo i svetlo.
Još se smeju na tvoje ime senke u meni,
šapućući kroz prazninu koju si ostavio.
Svaki ugao moje duše je odjek tvog glasa,
i bol se presvlači u smeh koji me progoni.
Prate me, guše me, teraju da se sećam,
dodira koji me je sagoreo,
rečima koje su me slomile.
Svaki put kad zatvorim oči, oni igraju,
na tvoj lik, na tvoje ime,
na ono što više ne postoji.
Još se smeju na tvoje ime senke u meni,
nekako me znaju bolje od tebe.
Pamte svaku suzu, svaki dah koji sam ostavila za tebe,
i prate me kroz noći kao tihi svedoci.
Ne teše me, ne grle me,
samo se smeju, polako, strpljivo,
kao da mi govore:
„Još si ovde, još se sećaš.“
Ponekad se pitam hoće li prestati,
hoće li ikada otići,
hoće li se stopiti u ništa…
Ali ne, oni se smeju, slušam ih, osećam,
i moje srce krvari u tami koju nose.
Još se smeju na tvoje ime senke u meni,
i ja, rascepana, živim sa njima
život koji miriše na tišinu i bol,
život koji se krije iza tvog odjeka.
I ja se smeškam sa njima,
pola od bola, pola od sećanja,
sa njima sam naučila da gledam svoju ranu
kao dokaz da sam volela, da sam bila cela,
i sada sam samo sjaj onoga što je nekada bilo.
Autor: Viktorija Stojovska
