Napola spuštena zavjesa prigušuje svjetlost. Kraj je blizu.
Skriven iza ugla, on čeka. Mijenja oblik. Samo jednom sam ga vidio kako stoji ispod njenog prozora, ali prilika da je upozorim mi je promakla. Sjećanje me ne vara: stepenište je bilo nemoguće proći, ako si uopće uspio pronaći ulaz. Beskonačan broj vrata vodio je do konačnog broja soba. I samo u jednoj od njih je ležala Juno. Sve kuće u nizu izgledale su isto. Nebo tog dana bilo je drugačije; oblaci kao da su izgubili put, jedan je odlazio na sjever, drugi na jug, dok su se ostali naizmjenično spuštali i uzdizali. Siluete prolaznika, neometane ničim, obavijene jutarnjom maglom, prolazile su pored mene. Na njenim vratima vidio bih poznata lica, pružali su pomoć ili izražavali saučešće porodici. Njihova lica postajala su sumorna čim bi čuli vijest, razgovarali bi s mužem na pragu, ali nisu ulazili. Niko nije ostajao duže od pet minuta. Tugovanje je trajalo tek nekoliko trenutaka prije nego što bi ga gradska vreva progutala i sve vratila u uobičajeni ritam.
Unutra je bilo drugačije.
Unutar četiri zida, život se gasio, skriven od vanjskog svijeta. Nježan, majčinski život. Svi su okretali leđa ruci koja ih je nekad hranila. Svakodnevni život bio je samo daleka uspomena. Godišnja doba su se smjenjivala bezbroj puta. Svaka ravnodnevnica i solsticij donosili su sa sobom odjek davnih dana; sjećanje na noći kad bi ostajala budna i dočekivala zoru nove sezone. Messierov katalog je znala napamet, nikada joj nije trebao papirni vodič ili aplikacija da pronađe zvijezde na noćnom nebu.
Nikakva dezorijentacija nije mogla da je zbuni; stavi je gdje god na lice Zemlje, i okladi se da bi prepoznala sve objekte na nebu. Po lišću, travi, rijekama i drveću mogla je odrediti tačan mjesec, godišnje doba i dan.
Juno. Priroda je govorila s njom. Ali ne zadugo.
Život nakon nesreće tekao je bez nade; samo bi ju povremeni dodir člana porodice po ramenu i obrok donesen do kreveta podsjetili da još uvijek diše. Posjetioci bi pomicali ustajali zrak sobe.
Sjećam se: proljeće samo što nije bilo počelo. Juno je živjela sat vremena od nas, pa smo sestra i ja krenuli prije zore da stignemo malo prije njenog propisanog vremena za buđenje. Njena rutina bila je stroga: tri imunoterapijske tablete u sedam, doručak u osam, i redovni pregled medicinske sestre u jedanaest. A ostatak dana?
Posteljina. Tišina. Niko nije ulazio u sobu. Ali samo u očima promatrača.
Njena perspektiva bila je drugačija.
Staza je obrasla trnjem i visokom travom. Zvijezda prži zemlju; stijene se topie, tlo se urušava u sebe. Približavajući se vrhu, odmarala se na korijenu, gotovo bez daha od dugogodišnjeg uspona. U daljini je vidjela vrt, rijeku, zaklon i gromadu.
A u pozadini, on mijenja oblik i prati joj svaki korak.
Njen pogled ga je uplašio; osvrnula se preko ramena samo da bi ga vidjela kako nestaje u trenutku kad su im se pogledi sreli. Možda se pretvorio u kamen. Nastavila je odmarati kao da se ništa nije dogodilo, prisjećajući se njihovog susreta kod Bunara smrti i ponovnog buđenja koji se desio mnogo godina prije no što se ona zaputila prema vrhu.
Junin svijet je slojevit. Najviši sloj je Masiv. Planina se uzdiže iznad beskonačnog svijeta, divovi borave na liticama i bdiju nad svijetom. Zaštitnici čuvaju izložene padine od vreline zvijezde.
Masiv je dom onih koji su izgubili sve. Niko ovdje ne dolazi svojom voljom. I niko ne odlazi. Većina provodi vječnost na padinama, dok se rijetki hrabri odvaže osvojiti vrh. Jedno je sigurno: niko se ne vraća u svijet iz kojeg su došli. Oni koji uspješno stignu do vrha odlaze u Vrt: kraj i početak svega, mjesto gdje vrijeme ne prolazi. Oni neuspješni padaju u srednje ili donje slojeve svijeta: ledene tundre ili podzemne pećine.
Između podzemnih tunela leži Bunar Smrti i Uskrsnuća. Pamti samo dvoje posjetilaca: Stvoritelja i Juno. Zarobljena stotinama godina u pećinama koje su je uvijek vraćale na isto mjesto, lutala je u potrazi za Bunarom. Svijet je tad bio jednostavan: činilo se kao da ništa osim pećina ne postoji. Umirujuća, a opet depresivna misao: svijet oslobođen njene bolesti, ali i bilo čega vrijednog spomena.
„Zar u ovom svijetu ne postoji ništa? Ništa osim lavirinata koji vode na isto mjesto?“ rekla je trenutak prije nego što je ušla u odaju u kojoj je Stvoritelj isklesao bunar.
Ta prostorija se nije isticala ni po čemu. Samo je Bunar odudarao. Napravila je nekoliko koraka prema središtu sobe.
„Ovaj bunar je jednosmjerna ulica: samo ja ogledam tebe dok ti ostaješ ravnodušna prema mom postojanju. Sadržavam te u cjelosti. Sve tvoje uspomene, Juno. Sve ih imam. Pogledaj ovdje“, glas je progovorio iz bunara.
Na njenoj lijevoj strani pojavilo se ogledalo u punoj dužini. Pogledala je sliku ispred sebe i nije pronašla ništa zanimljivo, koliko god se trudila da uoči svaku nesavršenost.
„Dobro pogledaj, Juno. Imamo sve vrijeme ovog svijeta.“
Tišina. Nastavila je pretraživati svoj odraz.
„Ništa posebno“, rekla je Juno. „Ja, kakva sam oduvijek bila.“
„Oduvijek? Dobro“, glas reče, zatim pomjeri ogledalo u stranu, otkrivajući joj dlanove.
„Ove pukotine, oduvijek su bile tu?“ reče, prikazujući sliku njenih modricama prekrivenih i otečenih ruku. Ogledalo se zatim vratilo ispred nje.
„Tvoje lice, bore. Oduvijek su bile tako duboke? Oči se nikad nisu potpuno otvorile?“
„Ne znam. Nije ni važno.“ rekla je Juno, ravnodušna prema glasu iz Bunara.
„Ovdje si ti, Juno.“
Dvije figure plešu u vodi. Soba je ograničena četirima vratima, a svaka vode na drugo mjesto. Lijeva figura trči u krugovima oko desne, odbijajući se od zidova i skačući iz jednog ugla sobe u drugi. Desna figura ostaje ravnodušna: posmatra lijevu kako pokušava pobjeći, ali nikada ne uspijeva.
„Umorit ćeš se. Ja mogu čekati“, reče desna figura.
„Ne ovdje“, odgovori lijeva, „i ne pred tobom.”
Igra je trajala godinama, uvijek se vraćajući na početak svaki put kad bi desna figura napravila jedan korak. Tek kada je lijeva iscrpila sve što je imala, desna je odigrala prvi potez. Desna muška figura se zvala Cassini. Lijeva figura klekla je pred njim.
Njeno ime bilo je Juno.
„Dugo si se držala. Nisam na ovo računao“, rekao je. Junina usta bila su zapečaćena, gledala je kako se nadvija nad njom i steže šaku. I onda je započeo drugi ples figura, predodređen da traje duže od prvog. Bila je nemoćna. Nakon nekog vremena, oslijepila je za sve osim priviđanja sjećanja. Nijedan udarac nije mogao odvratiti njene misli od toga.
Naporan rad donosi plodove. Žrtvovati ruke da bi zaradila i prehranila druge uvijek je plemenito djelo. Ali da li je uvijek vrijedno toga?
Snop svjetlosti se sabira ispred nje; ruke se pružaju. Juno je podigla dlanove, prevrćući ih, i prstima prelazila preko pukotina. Bunar ih je poznavao: svaku brazdu, svaki ožiljak, svaki rez gdje je meso popustilo pred vremenom. Ali linije su se produbile. Postale su neprepoznatljive, kao da je neko drugi nosio njenu kožu u njenom odsustvu. Bunar se zatalasao. Ogledalo se nagelo.
„Sjećaš li se kakav je osjećaj bio prije?“ upita glas.
Juno pritisnu vrhove prstiju jedne ruke o drugu, osjetivši napetost među njima. „Prije?“ upitala je.
Bunar se uskomešao. Iz njegovih dubina, izronila je ruka: njena ruka, ali netaknuta vremenom. Prsti su glatki, bez tragova rada, dlan neopterećen teretom. Juno je oklijevala prije nego što je posegnula ka njoj. Dvije ruke su se dotakle. Ona glatka bila je topla, poznata, ali njena vlastita bila je beživotna i potpuno nepoznata.
Bunar je izokrenuo odraz. Pred njom je stajala mlada Juno, zasukanih rukava uronjenih duboko u zemlju, udišući život u nešto što je odavno zaboravilo kako da raste. Cassini je stajao iza nje, nepomičan, silueta u daljini, posmatrao, ali nikad nije zakoračio naprijed. Ruke su mijenjale oblik i postajale sve manje nalik na ljudske. Podizale, povlačile, nosile. Nikad mirne.
„Ti si ih takvim učinila,“ prošapta glas. „I on ti je dopustio.“
Juno stisnu šake. Nokti su joj se zarili u dlanove, ponovo ih rasparavši. Bunar se nasmiješio. Toplina u njenim rukama jenjava. Sve se vraća na isto.
„Možeš ih dobiti nazad,“ reče Bunar. „Ali moraš pustiti.“
Juno je izdahnula. Otvorila je šake, zatvorila oči i prepustila se onome što dolazi.
I Bunar je uzeo sve.
Iznenada, trgnula se iz sjećanja.
Juno je nadomak vrha. Putokaz se uzdiže pred njom. Odlučnija nego ikad, spakovala je stvari, zastala pred lijevim natpisom na kojem stoji: "Vrt - trideset minuta", a zatim nastavila konačni uspon. Posljednji napor.
Trava je postajala rjeđa sa svakim korakom. Drveće je nestajalo i na mjesto šume je ubrzo došla planinska golet. Pred njom se protezala stjenovita grebenska linija, oblaci su prekrivali Vrt, a gromade su se rušile niz padinu.
Tlo se urušavalo u sebe.
„Je li ovo zaista to?“ promrmljala je dok je magla počela prekrivati greben. Požurila je.
Ni dva koraka do vrha nisu preostala. Lijeva noga joj je okovana u pukotini, a svjetlost Vrta jenjava i, odjednom, potpuno nestane. Preostaje samo stijena koja se kotrlja tačno prema Juno.
A ona je samo stajala.
On sve vrijeme mijenja oblik. Bio je odmah iza nje.
Ne znam šta se dogodilo poslije. Sestra i ja smo stajali pored njenog kreveta. Nismo mogli ući u svijet Masiva i pomoći joj da stigne do Vrta. Nismo je mogli osloboditi. Ostalo nam je samo da gledamo mjenjača oblika u njenim zjenicama, kako je vuče na dno i vraća na početak. Ali borila se do posljednjeg daha.
I to je bilo to. Kraj.
Sjećam se: iako smo dočekali njen kraj u potpunoj tišini, muž je ušao u sobu čim je zatvorila oči. Znao je. Svaka riječ je bila suvišna.
Ne mogu reći da je to bio kraj života. Godinama vezana za krevet, sa samo nekoliko uspomena vrijednih spomena, to se ne može nazvati životom. Bio je to kraj postojanja, ništa više.
Njen muž, Cassini, zamolio me da je uhvatim za ruke i pomognem mu da je prenesemo s trećeg sprata do ambulantnih kola koja su već čekala ispred ulaznih vrata. Nikad prije nisam dodirnuo ruke poput njenih. Pukotine su ih prekrivale s lijeva na desno. Krvni sudovi su bili ispucali ili jako prošireni, i jedino su oni mogli svjedočiti tome kako je provodila dane prije nego što ju je bolest preuzela. Cassini nikada nije mario za Juno. Nije postojala prepreka koju nije mogla savladati. Za nju nije postojao neispunjen dan: ili je na osmosatnom poslu, ili se brine o kući, više nalik mašini sposobnoj za povremena ispadanja iz radnog takta nego biću koje osjeća i traži ljubav.
I prilikom svakog odstupanja od mašinskog života, Cassini ju je obavezno popravljao. Svi plikovi na njenim rukama i sav rad koji je obavila nikad nisu bili dovoljni.
„Bila je divna žena“, rekao je jedva zadrhtalim glasom, dok smo gledali medicinare kako je prekrivaju bijelim čaršafima.
„Moje saučešće. Nadam se da je nebo dobilo još jednog anđela“, odgovorio sam.
„Amen!“
Sestra i ja smo se ubrzo vratili kući.
Toliko je godina prošlo od njenog nestanka da se ne mogu sjetiti niti jednog detalja više. Napustio sam taj svijet mnogo kasnije no ona.
I bio sam prvi koji je osvojio vrh i nastanio se u Vrtu. Tristo godina sam proveo sjedeći pored rijeke dok mi se Juno nije pridružila.
Više nisam bio sam. Još jedna duša sad je sjedila pored rijeke i posmatrala kako se godišnja doba smjenjuju.
Neće proći mnogo vremena dok hiljade duša ne pronađu utočište kod nas. Do tada, proširit ćemo ga koliko god možemo. Ali nema potrebe za žurbom.
Imamo vječnost pred nama.