Ova poema Viktorije Stojovske je tiha, ali snažna ispovijest o samonegaciji u ime ljubavi i o trenutku buđenja u kojem se subjekt vraća sebi. Pjesma je građena na postupnom gubitku ne kroz dramu, nego kroz sitna, svakodnevna odricanja: glasa, istine, granica. Upravo ta nenametljivost čini bol dubljom; gubitak identiteta događa se polako.
Kad god sam tebe birala,
sebe sam polako gubila.
Ne odjednom.
Ne dramatično.
Nego tiho, u sitnicama
koje nitko ne primijeti
dok ne ostane prazno mjesto.
Gubila sam glas
da bi tvoj bio jači.
Gubila sam istinu
da bi mir trajao malo duže.
Gubila sam granice
da se ne bi osjećao ugroženo.
Svaki moj ustupak
zvao se ljubav.
Svako moje „u redu je“
bilo je malo odustajanje od sebe.
Kad sam birala tebe,
učila sam kako stati manja.
Kako ne smetati.
Kako se uklopiti
u prostor koji nikad
nije bio napravljen za mene.
Ti si ostajao cijeli.
Ja sam se dijelila
na verzije koje su znale bolove gutati,
čekati,
razumjeti više nego što treba.
A onda sam se jednog dana
pogledala u tišini
i nisam se prepoznala.
Nije boljelo zato što te nema,
nego zato što mene nema uz sebe.
Shvatila sam:
ljubav koja traži da se izgubiš
nije ljubav.
To je spor nestanak
u tuđem životu.
Kad sam prestala birati tebe,
počela sam vraćati sebe.
Ne savršenu.
Ne istu kao prije.
Ali svoju.
I danas znam:
ne mogu birati nekoga
ako pritom moram
odustati od sebe.
VIKTORIJA STOJOVSKA
