Šalju nas u Njemačku, šalju nas u Irsku, neke od nas i do Austrije, Slovenije, ustvari do bilo koje obećane zemlje i to gladnog trbuha, jer ne možemo siti ići trbuhom za kruhom, logično.

Šalju nas tamo odakle smo došli, da ne psujem, jer pretpostavljam da znate.

A, mi.
Oborimo glavu, kupimo kartu u jednom smjeru, spremimo život u jedan kofer i nasmijemo se, jer, eto, jedino nam to i preostaje. Doduše, isplačemo turu suza za svim onim što ostavljamo ovdje, ali negdje u svoja četiri zida, jer treba pred drugima glumiti da smo jaki i kako jedva čekamo nove izazove, nove adrese, nove prijatelje, novi jezik, posao – zapravo, novi život.

Jedino nam preostaje još i da nas netko pošalje tamo odakle smo došli, ne bismo li promijenili nešto oko sebe, krenuvši ponovno ispočetka, ma koliko god svaki početak težak bio. I koliko god u životu bili spremni imati nekih novih početaka.

Radiš, stvaraš, gradiš, zidaš, čuvaš – i onda sve to negdje, nekome ostaviš.
Ne zato što hoćeš, ne zato što imaš previše, nego zato što moraš.

I onda, opet sve ispočetka - radi, stvaraj, gradi, zidaj, čuvaj, daleko od onoga gdje si već jednom nešto stvorio, napravio. Daleko od onoga gdje si ostavio sebe, jer znaš, da ćeš se jednoga dana, baš tamo vratiti.

I do kada će nam život koji živimo biti generalna proba za nekakvu premijeru na kojoj nas opet nitko naš neće gledati? Do kad ćemo u životu, baš ovdje, vježbati nešto što ćemo tako nesebično pokloniti drugima?

Ne želim se više pozdravljati s prijateljima koje jednom godišnje vidim i s kojima rođendane proslavljam preko video poziva. Ne želim više križati dane na kalendaru kad će mi doći brat iz obećane zemlje niti čekati ljeto da ostane duže od vikenda.

Ne želim više u životu trenirati za Njemačku, Irsku, Austriju, a još manje za tamo odakle smo došli i gdje nas na dnevnoj bazi barem dva, tri puta pošalju. Želim vježbati da ono gdje sam sada i za sve ono što me sutra čeka.

A, čeka me, zapravo, čeka nas, mnogo toga.
Zato, molim te.

Zajebi mišiće, bildaj mozak i neka on bude najrazvijenije što imaš u sebi, gdje god kreneš.
Čitaj knjige, preskači tekstove koji ti izazivaju nemir.
Ono što si ispred ogledala, molim te budi i pokaži na svojim društvenim mrežama.
Bez obzira na to koliko te pratilo na društvenim mrežama – pet, pedeset, tisuću ili desetine tisuća, pričaj im o lijepim i manje lijepim temama.

Pričaj i piši o tome kako se i ti boriš protiv samoće, na koji način si prebolio nekoga s kime si bio u dugoj vezi, reci ljudima kako je ok da imaju loš dan, kako je i u tvome životu bilo dana kada si razmišljali kako preživjeti još jedan dan, još jedan tjedan, mjesec. I kako u životu ništa nije vrjednije od ljudi koje u bilo koje doba možeš nazvati, bez obzira na sve.

Molim vas.
Slavite život jer jednom ga samo imate priliku živjeti.
Izađite u grad bez šminke, naručite sebi jumbo pizzu iako znate da ju ne možete pojesti sami.
Otiđite na masažu, na bazen, prespavajte trening ako vam se baš ne ide, nazovite prijatelja iz osnovne škole i dogovorite kavu s njim.

Bratu koji je otišao u Njemačku trbuhom za kruhom, pošaljite poruku da ga volite i kako vam nedostaje. Nalakirajte nokte fluorescentnim lakom i uljepšajte sebi pomalo sivi dan, kupite jaknu koju ćete nositi dvije sezone, a stare jakne odnesite u dječji dom bez roditeljskog staranja ili darujte nekome u obitelji tko će se obradovati iskreno.

Natočite goriva za koju marku više i vozajte se gradom, promatrajte ljude koji prelaze zebre, gledajte zgrade oko vas, odvezite se negdje na brdo iznad mjesta u kojem živite i gledajte svjetla grada. Najavite se u starački dom i igrajte čovječe ne ljuti se sa starcima koji će jedva čekati ispričati vam svoj život. A, vaše je samo da slušate i naučite životne lekcije kakve nećete pročitati ni u jednoj knjizi.

Zapalite svijeću u svojoj sobi, stanu i pomolite se, onako kako vi najbolje znate, ali nek je iskreno i jedan na jedan s Njim- kojim god ga imenom zvali. Darujte krv, naučite svoje nećake brojati do deset na nekome stranom jeziku, nakon večere pustite neku pjesmu i pozovite mamu na ples.

Previše je stvari u životu koje trebamo vježbati.
Previše je stvari u životu koje baš ovdje, sebi i ljudima oko sebe moramo pokloniti, ma koliko god voljeli da nam je putovnica pečatima išarana.

Živite i budite primjer drugima.
I ako baš ne ide, ako baš ne možete – ne zaboravite da sigurno, negdje blizu vas ima netko tkoće jedva dočekati s vama podijeliti komadić svoga kruha.

I da ćete baš među tim ljudima, uvijek imati situ dušu.
A, kad je sita duša, onda je sve potaman.