Noći su tako blijede. Jedva čekam da prođu, ali i sam znam da ne mogu tek tako.

Pokušao sam te naći ili makar vratiti , ali ko sam više ja da pokušavam? Samo jedna mala barka u moru velikih brodova.

Uspjela si biti kapetan i otploviti tamo negdje, gdje te ni sam ne vidim. I baš, svaki pomen na tebe izgleda kao da te tražim u moru velikih brodova.

Tamo negdje sam shvatio nakon svega, da si mi ti idalje bitnija od mene samog. Zbog toga su noći jako teške i zbog toga kao da jedva živim.

Ali takvi su ti brodovi.
Jedan ode, drugi dođe.
U moju luku još nije došao.

Kad bi znao makar gdje si. Samo da te priupitam da li još uvijek voliš kestenje i da li si idalje nastavila skupljati njegove suhe listove?

Sve je negdje stalo, baš kao te jeseni. Stalo je i više se ne pomjera. A pitao sam se je li u meni problem ili nisi htjela slušati? Ne znam.

Živjet ću sa tim da sam ja taj problem i tako mi je najbolje. Barem negdje u svojoj podsvjesti.

Sretoh te i ugledah po ko zna koji put. Pogledi više nisu isti, srce ne kuca isto, a tišina nikad veća. Valjda mi tako suđeno, ko će ga znati..