Kad pisanje pokrene i one koji nikad ništa ne komentiraju

(Ovaj tekst je bio napisan prije mjesec dana, ali ga tek sad objavljujem.)

Jeste li ikada primijetili da ponekad i oni koji inače samo promatraju, bez da se uključuju, osjete potrebu kliknuti „ne sviđa mi se“ na nešto što ste napisali? Zanimljivo je to.

Dogodilo mi se to jučer. Prva reakcija na postavljeni članak je bila “thumb down” od strane osobe koja nikad ništa ranije nije napisala ili lajkala. Barem ne na Plenum platformi. Dečko se registrirao, tj. aktivirao se jučer, samo kako bi kliknuo „ne sviđa mi se“. Moje iskrene čestitke za to. Možda sljedeće bude "sviđa mi se“. U međuvremenu, u manje od 24 sata, članak je otvorilo i/ili ga pročitalo više osoba nego ijedan raniji tekst koji sam napisao. Valjda i to nešto kaže.

Ipak, nije stvar u samom kliku, pozitivnom ili negativnom, već u tome da je neka riječ ili cijela rečenica na dubljoj razini odjeknula u nečijoj svijesti. Kao da sam, sasvim nenamjerno, zavirio u nečije misli, u prostor u kojem ta osoba čuva svoja vlastita, gotovo sveta uvjerenja. I ne dozvoljava da ih netko slučajno dirne.

To je onaj trenutak kad pisanje prestaje biti samo nešto što se samo preleti pogledom i postaje nešto što dira u srž. Nije to neuspjeh. Naprotiv, to znači da ste dotakli živac — točku na kojoj se čovjek suočava sa samim sobom i vlastitim mislima.

U današnjem svijetu letimičnog čitanja, u kojem ljudi često samo površno prolete kroz pisane sadržaje, jedan klik može značiti mnogo. Kad netko, tko vjerojatno ne bi promijenio ni lozinku za neki forum, specijalno odluči otvoriti račun na Plenumu kako bi izrazio svoje neslaganje — to je zapravo kompliment, ma koliko to zvučalo duhovito. To pokazuje da ste ga trgnuli iz ravnodušnosti, da niste tek tihi pozadinski šum koji mnogi ni ne primijete.

A tekstovi koji se svima sviđaju? Oni se tek često i brzo zaboravljaju. Oni su poput instant kave: ispune svrhu, ali im okus ne ostaje u sjećanju. Nasuprot tome, zapisi koji dijele mišljenja i izazivaju reakcije su oni koji nadahnu i najtiše čitatelje da zauzmu stav - makar to bilo i kroz neslaganje.

Zato vrijedi ponekad napisati nešto što potakne i one najmirnije da reagiraju — makar to bilo samo prostom rečenicom „ne slažem se“ ili „ne sviđa mi se.“ U konačnici, to znači dotaknuli ste nešto što im je važno. Tu leži prava moć riječi: izazvati, pokrenuti, natjerati na razmišljanje.

Pisci koji ne izazivaju nikakvu reakciju možda stvaraju lijepu prozu, ali je ona poput kolača bez šećera.

Oni koji vas natjeraju, makar i nevoljko, da kliknete „ne sviđa mi se“ — postigli su nešto istinski značajno.