Tri zime, tri proljeća, tri ljeta prošla su otkako kročih iz Bosne, iz svoje avlije, sa kućnog praga, i pođoh trbuhom za kruhom, u bijeli svijet , u Njemačku, u tuđinu.

A nije to bila voljna srca, već nužda što kida i para, što tjera čovjeka da ostavi svoje, da stavi ključ pod kamen i dušu,i ode u tuđi kalup.

Tad rekoh sebi:
,,Samo godinu dana, pa nazad, brzo će to…" ,
ali godine su duge kad se broje tuđim jezikom i kad se zora ne budi nad tvojim brdom, već nad nepoznatim krovovima.

Nisam mogla ranije nazad.
Papiri, obaveze, strahovi, dani puni tišine, duša što vene, srce što sve tiše kuca,posao..
Mislila sam da ću se naviknuti, da će Njemačka da mi bude dom.


Al’ dom nije gdje ti je stan, ni gdje ti je plata ,dom je gdje ti djed spava u hladu šljive, gdje nana pali šporet kad zahladi ,gdje znaš svakog psa po zvuku kad laje,kad se probudiš,a na stolu te već čeka hrana, kad si vani do Akšama,kad ti je jedina briga,hoćeš li prljav ući od blata.



Jednoga jutra, bez mnogo riječi, odlučih:

Vraćam se.
Nije više važno koliko imam na računu, koliko kratko ću morati biti, ni šta će reći ljudi.

Spakovala sam kofer , jedan, stari, ali drag.
U njega stadoše sve tri godine tuge, želje, uspomena.
Ponesoh odjeću, poklone za djedu i nanu, za nanu čarape tople, al’ nijedne ne griju kao one što je sama nekad plela.

Za djeda ljekovite čajeve, novi sat, i bijelu košulju,za Bajram,da ima.
Još u kofer stavih i bombonjeru, parfem za nanu, par razglednica .

Krenula sam zorom.
Put dug, četrnaest sati.
Vozih i razmišljah, kako će me dočekati.
Da l’ će me mačak Simba poznati? Da l’ će djed imati snage da me zagrli?
Da l’ je krošnja stare šljive još živa, il’ je i ona, kao i ja, klonula?

Kad pređoh granicu, prva tabla „Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu“ .
Ruka mi zadrhta, al’ duša prodiše. Sunce je već bilo visoko, i kao da je sjalo samo za mene.
Zrak je mirisao drukčije , na dim, na koru kruha, na travu koja raste između pločnika.

Kad stigoh u Bihać,bijaše već kasno poslijepodne.
Prođoh most, a Una ,ljepotica, bistra, ponosna, šapće mi:

,,Dobro mi došla, kćeri moja." Pogledah u gelendere, u stare ploče, u isti onaj miris što mi djetinjstvo pamti.
U grudima zagrmi osjećaj pripadnosti ,ono što ni jedna Njemačka, ni jedan svijet, ne može kupiti.

Dođoh do mahale.
Komšije ispred kuća, gledaju auto, čude se , vide Njemačke tablice, al’ ne znaju ko je.
Kad svirnuh, stadoše, podigoše glave, i kao da mi oči prepoznaše prije lica.
Počeše mahati, osmijesi se razliješe.
Neki potrčaše, drugi dovikuju: „Eto je! Ona se vratila!“


Uđoh u avliju djedovu i naninu. Tlo mi pod nogama drhti, a srce k’o bubanj.
Krošnja šljive još stoji, stara, ali ponosna.
Mačak Simba, sjedi kraj ćoška, osijedio, oči mu mutne,
ali kad me namiriši, dotrča, mjauče, grebe po nogama, kao da me nikad nije ni zaboravio.

Jabuka puna ploda , kad sam odlazila, nije imala ni grane.
Sve živnulo, kao da su me čekali.

Pred kućom, djed i nana.
Nana potrča, suze joj lete niz lice, grli me, ljubi, šapće:
„Dušo moja, dočekasmo te…“


Djed stoji, suze mu u očima, pa veli: „Dođi, dijete, da jedeš"
A nisam ni ušla u kuću.
Kad ga zagrlih, reče mi tiho: „Zagrlio bih ja tebe, al’ mirišem na tablete, da ti ne kvarim taj tvoj Njemački miris.“
Ja ga stegoh, najjače ,i rekoh: „Nema boljeg mirisa nego što si ti, djede moj.“




U kući , sve isto.
Miris pite, čorbe, domaće hrane što se širi do neba.
Hayat na televizoru.
Moje slike na zidu , s maturske, iz škole, još iz vremena kad nisam znala šta je tuđina.

Na stolu ,svečana sofra.
Sirnica, japrak, čorba, jogurt, domaći sir, jaja, med, šerbe u čaši. Nana mi nosi tanjir, reče:
„Jedi, kćeri moja, da ti se vrati boja u lice.“

Sjeli smo.
Djed veli:
„Tri godine nisi okusila pravu hranu,sad jedi, da ti duša dođe sebi.“

I bijaše u pravu.

Sir se topi, med,slatkoća djetinjstva ,pite mekahne,kao duša.
Sve što sam tamo imala ,
ni blizu nije ovog.

Pruži mi djed laptop,koji sam mu kupila,na prvoj plati.
„Gledam ja Plenum.ba“, reče. „Pratim šta ti pišeš, a vala ima tu i dobrih tekstova, da znaš.“

Nasmijah se, rekoh: „Djede, to je zbog mene?“
„Zbog tebe, al’ i da vidim šta naši političari rade."



A nana ,ona kraj radija.
Nije se od njega odvajala ni kad je bio pokvaren.

Upitah za zdravlje.
Djed , pije tablete za pritisak, ponekad se umori, ali se ne žali. Nanu zglobovi izdaju, ali ruke joj još vješto rade, plete, kuha,čisti.

Dadoh im novac ,neće.
,,Imamo mi "-Vele,nisu htjeli da se trošim.
Al’ ih zamolih:
,,Za mene, uzmite,nek stoji."
Tad pristadoše.



Nana mi donese kutiju.
Unutra ,opletene čarape za zimu, domaći sir, paradajz u tegli, pite,pekmez od šljive, ajvar, sok od koprive, i povrće za zimnicu. Sve u foliji,u teglama,u staklenim flašama,sve u mirisu domaćeg, sve u ljubavi.

Te večeri, legoh u krevet iz djetinjstva.
Zidovi škripaju, jorgan miriše na lavandu, prozor poluotvoren ,a soba je bila jako ugrijana.
Gledam plafon i suza mi kapnu. Prvi put nakon dugo vremena ,suza radosnica.

I tad rekoh sebi: ,,Eto, dušo moja… sad si opet živa."