Kada ne voliš sebe,
Uplašiš se onog što te voli.
Uplašiš se kad ti neko pruži ruku.
Hoće da ti pomogne, a ti misliš - hoće nešto da ti uzme.
Kada te neko toplo zagrli ili ti kaže toplu riječ, neprijatno ti je.
Odmah ti je nešto sumnjivo.
Misliš – danas se zagrljaji i riječi dijele olako.
A najlakše i najviše kad im nešto treba od tebe.
Kada ne voliš sebe,
Sumnjaš u sebe.
U sebe, pa onda i u druge.
Ako ne voliš sebe,
Onda misliš – ni drugi te ne vole.
Pa se povlačiš u sebe.
U svoja četiri zida koja već postoje.
I u ona četiri koje ti sam izgradiš.
Ili bolje reći – izgradi ih tvoje uvjerenje da ne vrijediš.
Napraviš cijelu jednu tvrđavu,
Koju niko ne može probiti.
Pa se onda kriješ i kriješ.
Da niko ne vidi i niko ne čuje.
Dok se jednom tako ne sakriješ od sebe.
A opet, može biti da si ti drugačiji.
Možda si jedan od onih koji ne vole sebe,
Toliko da stalno bježe od sebe.
Nešto im smeta u samoći.
Davi ih, pa moraju izaći.
Pobjeći.
Pa tako bježe iz sobe. Iz stana. Od sebe.
Bježe među druge.
Bježe tamo gdje je najviše distrakcija.
A najmanje njih samih.
Kada ne voliš sebe,
Nisi siguran ko si.
Pa trčiš drugima da ti kažu ko si.
A drugi su previše zauzeti sobom,
Da bi se mogli baviti tobom.
I svako ima svoju verziju tebe u glavi.
I nikome nisi isti.
I zato kada ne voliš sebe imaš sto identiteta.
Pa kome koji zatreba.
Kada ne voliš sebe,
Ničija ljubav ti nije dovoljna.
Svakoga bi da mijenjaš i svako može tebe da mijenja.
I uvijek ti izgleda da svako drugi ima - samo ti da nemaš.
I uhvatiš sebe kako vjeruješ u to,
Da ti sve izmakne pred nosem,
Baš onda kad treba da ga dobiješ.
A sve to, jer misliš, da ga ti ne zaslužuješ.
Zato lako sudiš drugima, jer osuđuješ sebe.
Kako ćeš imati empatiju za druge, ako je nemaš ni za sebe?
Kako misliš dati ljubav drugome, ako je ne možeš dati sebi?
I zato, kada ne voliš sebe, sve je takmičenje.
A može biti drugačije.
Može biti ljubav.