Kafka je preobražaj napisao 1915. godine, desetak godina prije formalnog oblikovanja neoliberalizma kao ideologije. Da li je on tada naslućivao njegov uticaj, koji do punog izražaja dolazi stotinu godina kasnije, ili je samo društvo naslutilo svoj poraz bez svijesti o tome da će ga ono samo proizvesti?
Gergor Simel je sin porodice Samsa, oca, majke, i kćerke. On radi kao trgovački putnik i glavni glavni je izvor finansija u porodici. Na poslu ga niko ne uvažava, i često je predmet različitih negativnih polemika. Radi djelimično taj posao kako bi otplatio dug koji je njegov otac formirao kod njegovog zaposlenika. Porodica živi u velikom stanu. Svjesni su svog nižeg položaja i žive skromno. Možda i skromnije nego bi trebali. Gregor je budan svako jutro od pet sati i njegovoj porodici ne fali ništa. Međutim, jedno jutro Gregor se budi u tijelu bube. Njegove misli, sve što je on unutra, ostalo je netaknuto, ali vanjski izgled, svaki način komunikacije sa okolinom pretvoren je u insekta. Gregor više nije potreban svojoj porodici. Ne da nije potreban, on istog trenutka postaje predmet gađenja i prezira. Porodica je, bez dokaza, ubijeđena da Gregor njih ne razumije, da osim tijela bube ima i njen mozak, te da sve što čini čini kako bi im napakostio jer “kako njega nisu razumevali, niko nije pomišljao, pa ni sestra, da on može da razumije druge…” (Kafka, 2024:41).

Prije nego što su vidjeli Gregorovo novo stanje, bili su očajni da uđu u njegovu sobu koja je po navici bila zaključana. Silno su to željeli jer je Gregor kasnio na posao, prokurista je bio ljut, a porodica razočarana i zabrinuta, djelom zbog Gregora, a dijelom zbog svog stanja ukoliko on dobije otkaz. Međutim, nakon što su vijeli njegovu novu formu, ta želja je momentalno postalna svoja sušta suprotnost. “Tog jutra, kad su vrata bila zaključana, svi su htjeli da uđu kod njega, a sada, kad je otvorio jedna, dok su ostala valjda otključana tokom dana, niko više nije dolazio, a i ključevi su sada bili sa one strane” (Kafka,2024:37). Održavanje Gregorovog prostora preuzela je sestra. Iako je zahvalan na njoj, jer je ona jedini razlog zašto nije umro od gladi, Gregor ne može a da ne primjeti da sestra to radii z krajnjeg sažaljenja onoga što je možda ostatak njenog brata. Ona “kupi metlom ne samo ostatke, nego čak i ona jela koja Gregor nije ni dotakao, kao da su i ona sad za bacanje…” (Kafka, 2024:40).

O Gregoru se ne brine kao bubi, novoj formi života koju on sada utjelovljuje, već o ideji nečega što bi ta buba mogla predstavljati. Sve što čine kako bi mu ‘olakšali’ trenutni položaj, dolazi s mjesta njihovih pretpostavki o tome da li mu neki namještaj smeta, ili hrana šteti. “Nije da bi oni pustili da Gregor umre od gladi, ali možda ne bi podnijeli da o njegovom hranjenju saznaju nešto više osim iz priče” (Kafka, 2024:41). Ne postoji niti jedan trenutak njegove observacije od strane njegove porodice, pokušaj razumijevanja ili pogleda na obrasce ponašanja na osnovu kojih bi zaista razumjeli Gregorove potrebeiI namjere. Gregor je naš komšija invalid sa sedmog sprata u zgradi bez lifta, Gregor je naš rođak homoseksualac kojeg se porodica odrekla, Gregor je djevojčica koja prosi na ulici jer je najstarije dijete, isto tako gladno kao njena mlađa braća i sestre, Gregor je majka troje djece zarobljena u kući čija je glava pijani muž sa problemima bijesa, Gregor je sedamnaestogodišnja djevojka koja je skočila sa zgrade, iako će je njeni prijatelji i porodica opisati kao sretnu i spremnu svima pomoći, i neće znati ‘odakle je to došlo’ i reći će da je ‘možda samo htjela pažnju’.

Gregor su svi potlačeni, marginalizirani, pripadnici manjina, ljudi sa fizičkim ili mentalnim nedostatkom, svi oni koje je društvo proglasilo oštećenim i vrijednim povrmenog sažaljenja samo onda kad društvu to ide u prilog. Gregorova porodica je naše neoliberalno društvo, kapitalistički sistem i sve blagodati koje on nudi (čitaj: koje možemo kupiti). Neoliberalizam kao idelogija slobodnog tržišta koje reguliše samo sebe, odbacuje socijalnu državu i oslanja se na njenu minimalnu regulativnu ulogu, smatrajući da će laissez- faire ekonomija kroz princip ponude i potražnje osigurati prosperitet i blagostanje. Ono što se zanemaruje jesu početne pozicije različitih država, naroda ali i samih pojedinaca. Zanemaruje se činjenica da države koje su uspostavile ovaj sistem jesu imale benefit prijevremenog početka utrke, prije svega zahvaljujući imperijalističkoj eskpanziji i pljačkanju kolonija. Akumulirani kapital dao im je osnovu za njegovo dalje umnožavanje na račun onih koje su uskratili plodova tog kapitala. Nepovijesni narodi, prema koncepciji marksizma, jesu oni koji nemaju mogućnost stvaranja kapitala i koji se vremenom trebaju asimilirati u povijesne narode, oni čija je ekspanzija zagarantovana.

Vrijeme teritorijalne ekspanzije u formi kolonijalizma je prevaziđeno, ali je sada na djelu globalizacija i neoliberalno kreiranje politike koje dolazi od strane vlasnika kapitala. Transnacionalne korporacije, bogati i uticajni pojedinci kroz alternativne izvore moći utiču na poltičke tokove, lobirajući ili kupujući glasove i političke odluke koje koriste isključivo njima. Time se kreira nemoguća globalna utakmica u kojoj nepovijesni narodi (u našem slučaju sve one grupe i pojedinci koji nemaju moć) nemaju šansu da osiguraju bolji položaj za sebe. Johan Galtung na toj osnovi uvodi pojam strukturalnog nasilja, najopasnije forme nasilja iz razloga što se ono ne posmatra kao takvo. Toliko je ukorijenjeno u strukturu, sistem i glave ljudi da se posmatra kao stvar po sebi, a ne nešto što šteti i ugrožava živote. Kao takvo ne može biti ni sankcionisano, osim u slučajevima kada postane direktno i konkretno, u formi ubistva ili nesreće (strukturalno nasilje je npr. omogućilo nastrešnici u Novom Sadu da padne).

Gregor vremenom sve više uviđa teret svog postojanja. Teret ga na kraju guši, i on ostaje beživotno ležati na podu hodnika, sveden na svoje osušeno tijelo i žal za nečim što je nekad bio za svoju porodicu i onim što još uvijek jeste za sebe, iako to njegova porodica ne može (ne želi) vidjeti. Porodica se ‘morala otarasiti tereta’ (Kafka, 2013:81, parafr.), i to je i učinila. Nakon toga sele se u manji stan, shvataju da njihov položaj nije toliko loš, i nastavljaju živjeti lagodno. Gregorov težak život i prije njegove transformacije u bubu, bio je težak bez razloga. Da je mogao vidjeti lakoću nakon svoje smrti, i sam Gregor bi uvidio to. Isto je i sa svim navedenim pojedincima I grupama. Da bi uspjeli i živjeli lagodno u neoliberalizmu, moraju pasti u šutnju: odbaciti elemente dojučerašnjeg identiteta nepoželjne za javno iznošenje (Mujkić, 2013: 249, parafr.)



Literatura:
1. Kafka, F. (2013). Preobražaj. LOM. Beograd
2. Mujkić, A. (2013). Ogledi iz savremene filozofije. Udruženje za političke nauke u Bosni I Hercegovini. Sarajevo