Znaš, ja nisam dijete ,rata.
Ja sam dijete, ljudi koji su preživjeli rat.
I vjeruj mi kad ti kažem ,ponekad to zna biti isto teško.

Možda nisam gledala bombe kako padaju.
Možda nisam bježala kroz šume i polja.
Možda nisam stajala gladna, promrzla, i uplašena pred granicom života i smrti.
Ali slušala sam.
I osjećala.
I nosim njihove priče kao teret koji je toliko težak da mi ponekad stisne prsa dok ležim u krevetu i razmišljam.

Moj tata... moja mama...
Njih dvoje su prošli ,horror, dok su još bili djeca.
A danas su moji roditelji, moj ponos, moj razlog što dišem ovaj zrak slobodno.



Mama ,dijete koje je moralo prerasti u ženu prije vremena

Moja mama je bila samo mala djevojčica kad je rat počeo.
Imala je 14 godina kad je završio.
Četrnaest godina!
Dok su druga djeca možda slušala muziku, zaljubljivala se, maštala o haljinama i zabavama,moja mama je učila kako preživjeti bez struje, bez vode, bez sigurnosti,morala je naučiti ,šta znači ,ona teška ,surova riječ,-nemati.

Živjela je sa pet braće i dvije sestre.
Ona ?
Ona je bila najmlađa.


Osmoro djece u kući, osmoro duša , nikome krivi ,ni dužni,koje su svaki dan gledale u vrata i pitale se hoće li još neko otići na vojno, i hoće li se iko ikad vratiti.

Zamisli taj strah.
Zamisli da ti svaki brat oblači vojničku uniformu, a ti, dijete, ne znaš hoćeš li ga ikad više zagrliti.
Oni nisu imali ni struje ni vode.
Kad padne noć, ostajao je samo mrak, hladnoća,glad,i po koja,svijeća.
Kad padne kiša, kuća bi prokišnjavala.


Kad nestane hrane , a često je nestajalo,i kad bi ,oni ,kojima su smetali,došli u njihovo selo,mama i njena porodica bi selili.
Traktor je bio njihov dom.
Krava je bila presudna,hoće li , imati ,obrok.
Vodili su je gdje god su išli, jer bez mlijeka i mesa, nisu imali ništa.

U toj bijedi i strahu, nije bilo djetinjstva.
Nije bilo igračaka.
Nije bilo školskih torbi, rođendanskih torti, poklona za Novu godinu.

Samo život na ivici, gdje si sretan ako sutra dočekaš.

I iako su moje daidže i tetke ,hvala Allahu,svi preživjeli rat ,žvot im nikad nije bio isti.
Ipak, jedna rana je ostala otvorena:
Sin od mamine tetke, mladić koji je volio muziku, koji je imao svoj bend, koji je imao svoje pjesme i snove...
Poginuo je.
Allah,mu se smilovao.


Tata – mladić koji je morao postati vojnik

A moj tata...
Moj heroj.

Kada je rat završio, imao je samo 20 godina.
Dvadeset!
I dok sam ja danas sa 18 godina ,razmišljala o fakultetu, izlascima i budućnosti, moj tata je sa 20 godina imao ožiljke rata po tijelu.

Jednom je ,morao,da živi u tuđoj kući, s porodicom,jer je počelo da se puca,u njegovom naselju.

I da bi ostali u toj kući, morao je svaki dan, pod suncem koje prži, kupiti sijeno.
I to ne kad je bilo sigurno, nego dok su granate zujale iznad glava.
Dok je svaki korak mogao biti posljednji.

Nije bilo odmora, nije bilo sigurnog mjesta.
Ni dan, ni noć.

I onda... jednog dana...
Tata je ranjen.

Metak, geler , svejedno.
Bitno je samo da je njegovo tijelo, njegova ruka i noga,zauvijek nosili podsjetnik na ono što je prošao.

Na nozi mu je ostao ogroman otvor.
Na ruci također.
I svaki put kad bi došla promjena vremena ,kad bi kiša padala, kad bi nebo postalo teško , tata bi šutio.
Samo bi tiho čuo njegovo teško disanje.


Bol bi mu parao nogu i ruku, kao da mu neko nožem struže po ranama koje nikad nisu zacijelile.

Ali nikad se nije žalio.
Nikad nije rekao da ne može.
Samo bi stisnuo zube i hodao dalje.

Jer takvi su naši roditelji bili.
Heroji koji nikad nisu tražili medalje.
Samo su željeli da njihova djeca ,da mi , živimo bolje.



Kako je biti njihova kćerka?

Teško.
Zato zato što nosim njihovu bol na svojim leđima.
Zato što vidim tugu u očima moje mame kad čuje pjesmu iz tih godina.


Biti kćerka nekoga ko je preživio rat znači uvijek osjećati tihu zahvalnost.
Znači plakati tiho noću jer znaš da tvoj osmijeh ima cijenu koju su oni platili krvlju, suzama i strahom.

Znači poštovati svaki zalogaj hrane.
Znači voljeti svaki dan mira.
Znači znati da tvoji roditelji nisu samo tvoji roditelji , oni su vojnici, heroji,oni koji su preživjeli.



Na kraju...

Moj tata i mama su prošli kroz nešto što nikada neću moći razumijeti do kraja.
Ali ja mogu biti zahvalna.
Mogu pričati njihove priče.


I svaki put kad se smijem, kad zagrlim prijatelja, kad sjedim za stolom punim hrane , znam kome to dugujem.
Mami.
Tati.
I svim onim generacijama koje su preživjele da bi nama danas sunce sjalo bez straha.

I dok imam glas, pričat ću o njima.
Jer njihove priče ne smiju umrijeti.
Ničija priča,ne smije biti zaboravljena,ma koliko god vremena,prošlo!
Njihova hrabrost mora živjeti u meni.

Zauvijek.