Kako lako padamo u zaborav,
Kada nas zatrpaju zemljom,
I postave nadgrobni spomenik,
Baš na groblju pored kojeg smo šetali.

Kako lako zaborave,
Da smo disalu i živili,
Da smo nekome bili nešto,
Da smo voljeli.

Kako lako zaborave,
Ljepotu života,
Boje koje su nas krasile,
Svijet koji smo farbali.

Kako lako zaborave,
Mjesta i vrijeme koje smo utrošili,
Momente koje smo dijelili,
Uspomene u sjećanjima.

Kako lako zaborave,
Jedni na druge,
Na sve ono lijepo što ih krasilo,
Na sve dobro urađeno.

Kako lako zaborave,
Svoje riječi o vječnom ostanku,
O divljenju i zajedništvu,
Muci i snazi.

Kako lako zaborave,
Na oprost i milost,
Na svoje riječi,
Na svoje osjećaje.

Kako lako zaborave,
Na bol dok srce postaje kameno,
A duša prazna i pusta,
Srce okovom okovano.

Kako lako zaborave,
Na ulice kojima si šetao,
Hranu koju voliš,
Boju glasa i boju očiju.

Sve zaborave,
Ali nikako da si loš,
Na loša djela,
I krivnju za sva djela.

Kako lako zaborave,
Da si disao, volio
Sreću tražio,
Dok ležiš vječno u grobu.