Kako me šutiš
kad pričaju o meni?

Kad ti spomenu moje ime
na opuštenoj, prijateljskoj kafi
ili te pitaju, znaš li šta sada radim.

Zaboli li te malo ispod srca
ili ipak pomisliš
da su se to dvije koske u tvom tijelu
priklještile jedna uz drugu
ili da je meso ušlo među kosti,
jer si pogrešno udahnuo?

Šutiš li me uopšte?

Ili slobodno i s lakoćom pričaš o meni?

Kao nešto što je prošlo.
Samo prašina na polici tvojih sjećanja
i ništa više.
Mahneš rukom i gotovo je sa mnom.

Jesam li prašina?

Ili sam ti ipak nešto više?

Ili me ipak malo teže šutiš?

Sjetiš li se svoje šutnje
kad prođeš pored onog mjesta?

Željela sam te držati za ruku malo duže,
znaš?

Željela sam da nam bude dobro
i kad šutimo.

Željela sam da ne moraš nikad da me šutiš.

Ipak, zaboljelo bi me malo ispod srca
kad bih znala da nemaš potrebe da me šutiš,
već o meni najslobodnije i s lakoćom govoriš.