Čujem vodu, ali ne i mir. Čudno.

Hladan zrak sudara se sa vrelim.

Pokušavam stabilno disati.

Sklapam oči.

Na koži ostaju tragovi vlastitog smiraja.

Osjetim vodu po licu i shvatam da je to ona koju sama proizvodim.

Otvaram oči i gledam vrele kapljice kako klize niz moje hladno tijelo. Ne znam zašto se hladi kada je toliko toplo.

Postojim tako u tišini dok zvuk kapljica prikriva sve što želim reći.

Vrištim, ali me niko ne može čuti.

Ne želim da me iko čuje.

Obavijam ruke oko sebe te vlastiti smiraj postaje jači, iskreniji.

Gradacija.

Poželim biti kapljica koja klizi niz tijelo i stapa se u beskraj.

Hladan zrak odavno je iščezao.

Ustajem.

Gledam svoj lik u odsjaju koji pravi para.

Čujem vodu.

Čujem mir.

Približavam se kapima i puštam da klize do beskraja. /ipak/ Ne želim biti u beskraju.

Osjetim toplotu koja struji mojim tijelom.

Pjevam.

Osmjehujem se.

Ne treba mi dugo kako bih shvatila da je rolerkoster /života/ ponovo na vrhu.