Misao pokreće zvuk. Šum.

Množi se.

Pretapa iz manjeg tijela u veće.

Teža je.

Kišit će.

Njena težina komeša se i brzinom svjetlosti vrzma po glavi.

Ne razdire me, ali je surova.

Razljeva se po čitavom tijelu.

Postaje surovija.

Oporija.

Od svih dijelova tijela jedino ne ide ka ruci koja drhti.

Trese se, jer želi ispisati misao.

Misao želi biti osjet, ne slovo/a.

Sat uporno otkucava prolaznost.

Ne znam koliko je sati.

Misao pokreće šum. Zvuk.

Smanjuje se.

Iz većeg tijela pretapa se u manje.

Lakša je.

Kišilo je.

Barem tako kažu.