Možda sam konačno pronašla kišnu siluetu zbog koje kisnem
Iskrena da budem, nisam planirala pisati drugi dio kišne siluete. Međutim, prvi dio ostao je nedovršen te mi se kao takav sam ispisao pred očima.
Opet je kišilo i ja sam opet htjela kisnuti, jer sam se nadala da ću ga ponovo sresti. Nisam ga tražila, samo sam vjerovala da postoji mogućnost da se sretnemo i da ga pitam sva pitanja koja mi se vrzmaju po glavi. Gazila sam tako nekoliko svojih, uzastopnih, kišnih likova dok nisam vidjela vodeni odsjaj njegovog lika. Stajao je tako živo i postojano ispred mene.
/i dalje nisam siguran da li je stvarno bio postojan ili je živio unutar mene/
Bilo kako bilo, ja sam ga pronašla te je bio dio mene. /Barem u djeliću trenutka/
Bojažljivo sam podigla pogled. Počeh upijati njegove crte lica /bojala sam se da je to posljednji put da ću ga sresti/ na šta se on blago osmjehnuo. Izustio je nešto. Izustila sam i ja mnogo toga. Razgovora se ne sjećam. Sjećam se samo da je počeo blijediti dolaskom sunca. Zaista je bio kišni lik!
Došao je, znao je da ga tražim. Sigurna sam. Pri odlasku me pogledao tako da je došao do dubine moje duše. Rekao mi je da se sklonim sa kiše. Rekao mi je da ide zauvijek. Rekao mi je da je kiša napokon isprala svaki njegov grijeh. Rekao je pogledavši me.
Na kraju se još jednom osvrnuo da se uvjeri da sam ga poslušala. Nisam mogla. Sada su moje noge postale olovne i zakovale su me za zemlju. Da li je kiša ispirala svaki moj grijeh ili mi je uzimala dušu - ne znam.
Nije više ni bitno. Bitno je da sam ga uspjela pronaći i zapamtiti svaku crtu njegovog lica.
