Danas će kiša isprati svaki naš grijeh.

Bit će to nekada u podne.

Možda čak i u kasnim satima.

Nije ni bitno kada.

Bitno je da sam odavno riješila da kisnem.

Datuma se ne sjećam. Znam samo da je to bilo onda kada su vremena bila nešto drugačija. Sjećam se da sam tog dana stihovima šarala po trgovima i ulicama grada kada su javili da se očekuje kiša. Odlučila sam prošetati i biti prva koja će je dočekati.

Nebo je davno izgubilo svoje plavetnilo te se činilo da će se svakog trena otvoriti iznad mene. Kiša je trebala stići i nisam voljela kada kasni. Uzaludno sam je tražila pod svakim kamenom grada te sam na kraju odlučila potražiti je drugdje.

Tada mi pažnju privuče starac koji se, po svemu sudeći, kanio preći na drugu stranu ulice. Njegov crni kaput davao mi je neku vrstu nade. U ruci je držao svežanj novina. Nakon par sekundi nekoliko požutjelih listova pade na njegova ramena, a on se strese kao da su baš ti listovi dali dodatnu težinu bremenu koje njegova leđa nose godinama.

U tom trenutku počela je padati.

Svi su se razbježali i na ulici smo ostali samo nas dvoje. On je bio spreman preći na drugu stranu, ali dolaskom kiše to nije mogao napraviti. Izgledalo je kao da mu se po glavi vrzmaju pitanja na koja nema odgovor stoga mu noge postaju olovne. Nije se pomjerio ma koliko pokušavao.

Možda je kiša ispirala njegove grijehe…možda mu je uzimala duša…ko će ga znati…

Ostao je tu gdje jeste sa svežnjem novina i kišom koja kvasi njegov kaput.

Možda je, zbog nekoliko požutjelih listova, postao olovni vojnik.

Možda je on bio ilustracija kišnog čovjeka i kao takav postao podoban za moje knjige.

I dalje se sjećam njegovog kaputa te se svakog dana nadam da ću ga ponovo sresti.

Zato i biram da kisnem.