Svakom strastvenom čitatelju je poznata činjenica da se danas sve manje i manje čitaju knjige. Oduvijek sam imao potrebu da prezentujem glavne faktore koji su doveli do oblikovanja današnje književnosti i želje (odnosno nevoljkosti) da se knjige čitaju sa iznadprosječnom strašću. Predstavit ću tri faktora koja su utjecala na razvitak današnjeg položaja i uloge književnosti za naše društvo. Prvi faktor će govoriti o usporedbi nekadašnje i današnje književnosti, drugi o globalnoj ‘evoluciji’ koja se odnosi na razvoj digitalnog svijeta, a treći o mladom čovjeku koji ima dvije opcije servirane za svojim stolom: čitati ili izbjegavati knjige.

Nekadašnju i današnju književnost razlikuju mnoga obilježja, a glavna od njih je vrijeme. Čitalac, s ogromnom znatiželjom vrši svakakve komparacije između dvaju ili više književnih pravaca, autora te samih djela. Upravo zato imamo razvijenu nauku koja se zove komparativna književnost koja, koliko god bila nepoznata običnom čovjeku, daje ogroman značaj našem poimanju umjetnosti. Da bi se uopšte moglo govoriti o ovoj tezi, potrebno je zamisliti tri čitatelja koji se nalaze u dvjema različitim vremenskim epohama. Kao primjere se mogu uzeti: čitatelj prijeratnog, ratnog i poslijeratnog Sarajeva. Tzv. ‘prijeratnom čitatelju’ knjige bi bile jedne od glavnih izvora zabave i vlastitog samoobrazovanja. Mi, pripadnici mlađih generacija, možemo potvrditi tu konstataciju zahvaljujući pričama naših roditelja, baka i djedova. Ja, na primjer, mogu potvrditi da je čitanje bilo obavezno u porodici moje majke, a među obaveznim lektirama bi se tu našli naslovi poput ‘Orlovi rano lete’, ‘Žerminal’, ‘Prokleta avlija’ i mnogi drugi. Kao drugi primjer se može navesti sarajevska humoristična serija 80-ih godina pod nazivom Top lista nadrealista (skraćeno: TLN), koja kroz neke svoje skečeve koristi reference na klasična djela domaće i svjetske književnosti. Samim time su mnogi jugoslavenski umjetnici uspjeli neka klasična djela postaviti u kategorije umjetničkih dobara koje pripadaju popularnoj kulturi. Čitatelj ratnog Sarajeva, zbog strahovitih i traumatičnih uslova koje nalaže sâm rat, nalazio bi iskre sreće i utjehe u književnim djelima. Jedina razlika između prijeratnog i ratnog čitatelja jeste ta što je prijeratni čitatelj mogao otići u knjižaru ili biblioteku bez ikakvog osjećaja da mu u tim trenucima život visi na koncu, a poslijeratni gotovo da nikako ne bi izašao iz sigurnog mjesta da bi sebi priuštio jednu knjigu. Znači, kod drugog čitatelja je dostupnost knjige bila relativno mala, a jedan od fenomena stradanja sarajevske književnosti 90-ih godina jeste spaljivanje Gradske vijećnice, događaj kojim se pokušala ugasiti kultura grada Sarajeva. Poslijeratni čitatelj, među kojima sam i ja, suočen je s problemom koji se odnosi na sukob između zabave koju nudi moderna tehnologija i one koju nudi čitanje knjiga. Dobija se dojam da je danas lakše pogledati neki film ili program na televiziji nego pročitati bilo koju vrstu književnog narativa. S tim se povezujem na idući faktor koji se odnosi na globalizaciju digitalnog svijeta. Ono aludira na činjenicu da se čovječanstvo uspjelo ‘zaslijepiti’ moćima koje sama moderna tehnologija ima. Često puta čujemo onu izjavu ‘da su sve informacije dostupne sa nekoliko klikova’. To i jeste istina, ali hoćemo li samo tako dolaziti do svakojakih spoznaja koje nudi ovaj svijet? Naime, emocionalna inteligencija se može najbolje razviti konzumirajući sadržaje iz knjiga, pa može li se taj nedostatak ‘hrane za emocionalnu inteligenciju’ povezati sa mnogim slučajevima depresije koja je kao virus rasprostranjena među mladim ljudima? Teško je na prvi pogled zaključiti, ali moguće je naći nekakvu poveznicu između tih pitanja. Problem s kojim se danas književnost suočava jeste nastojanje da se knjigama nesvjesno pokvari ugled u osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama, u kojima se konstantno vrše procesi forsiranja djece da čitaju knjige jer je to, citiram, ‘jako važno za bolju ocjenu’. Pa čak i neke knjige, koje se ne smatraju adekvatnima za određenu dob, nađu se u svakakvim oblicima provjere znanja. Kao primjer se može uzeti struktura ovogodišnje državne mature u Hrvatskoj gdje su neki maturanti trebali, u vidu eseja, analizirati Marulićevu ‘Juditu’, ep koji se po svojoj književnoj konstrukciji ne bi uopšte trebao nalaziti među pitanjima za državnu maturu. Na temelju toga, mlad čovjek može sâm za sebe odlučiti: hoće li čitati knjige ili neće. Ako se odluči da neće, mnogi pisci postmodernističkog pokreta i izdavači su u gubitku, jer nisu izgubili samo jednog čitatelja, nego i više njih. A glavnu odgovornost za takvu katastrofalnu situaciju, po pitanju današnje književnosti, snosit će obrazovne ustanove, pa i sami roditelji i odgajatelji.

Može se, prikazavši sve ove činjenice, zaključiti zašto je današnji procent čitanosti sve manji i manji. Misija svakog roditelja, odgajatelja i obrazovne ustanove jeste ta da svojoj djeci pokažu ljepotu čitanja i uranjanja u svijet znanja, novih spoznaja i čovječnosti. Ako se uspije na tom planu, svaki novi čitatelj se može nazvati osobom koja je dužna ovom svijetu dati novu boju i još bolji identitet svojeg podneblja.