Ne pale se danas knjige, one se zaboravljaju. Bez vatre, bez buke, bez otpora. Stoje zatvorene, netaknute, dok ljudi prolaze pored njih uvjereni da znaju dovoljno. I upravo u toj tišini događa se ono zlodjelo o kojem govori Brodski: ne čitati knjige.

Paljenje knjiga je čin straha, a nečitanje čin ravnodušnosti. Strah priznaje moć riječi, ravnodušnost ih poništava. Knjige su opasne samo onima koji ne žele misliti, ali su beskorisne onima koji su odlučili da misao više nije potrebna. Ne čitati znači pristati na površnost, na život bez unutrašnjih potresa, bez pitanja koja bole i istina koje ne laskaju.

Knjige nisu bijeg od stvarnosti, nego njen najdublji oblik. One nas uče sporosti u svijetu opsjednutom brzinom, tišini u vremenu buke, i sumnji u epohi samouvjerenih. Ne čitati knjige znači zatvoriti vrata dijalogu s onima koji su mislili prije nas i onima koji će misliti poslije. To je dobrovoljno osiromašenje duha, tiha predaja bez borbe.

Knjige ne umiru kada izgore, nego kada ostanu nepročitane. Tada ne nestaju riječi, nego svijest. I možda je najveća tragedija našeg vremena to što knjige nikada nisu bile dostupnije, a ljudi nikada udaljeniji od njih. Ne čitati knjige nije samo lični izbor,to je odricanje od dubine, smisla i slobode mišljenja.