Teški koraci odjekuju mračnom ulicom. Pripadaju meni. Koračam polako. Nesigurno. Stanem na trenutak, osvrnem se oko sebe, pa nastavim dalje. Sama sam. Ne znam kuda idem. Znam samo da moram što prije otići odavde. Počinje kišiti. Podižem glavu ka nebu ,očekujući spasenje, a krv iz oblaka se počinje slijevati niz moje lice. Spuštam pogled ka rukama koje krv, začudo, nije dotakla. Brzo ih stavljam u džep i nastavljam dalje. Ne osvrćem se više. Ne zastajkujem. Ali čujem.

Čujem bol i strah, a vidim ljude kojih se to ne tiče. Umazani su krvlju, ali su sretni. Na momente pomislim da ne vide krv, ali to je suludo. Moraju vidjeti krv! Ja je vidim. Vidim je na pločnicima, zidovima ulica, ekranima mobilnih telefona, u školama. Vidim je gdje god pogledam. Mislim na one nedužne čija je krv svuda oko nas. Jesu li dobro? Gdje su?
Kažu mi da gledam svoja posla. Da spustim glavu i prođem. Ne tiče me se. Istina, ne tiče se mene. Tiče se svih nas.

John Donne napisao je:”Smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvo. Zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni. Tebi zvoni!”

Ne želim spuštati glavu i biti tiha dok je toliko nasilja i patnje oko mene. Svi govore da su mladi budućnost zemlje pa zašto nas onda uče da pognute glave prihvatimo nasilje kao način života? Zašto nas uče da šutimo? Zar nisu svjesni da šutnjom nećemo promijeniti ništa? Ili ne žele da promijenimo odavno pokvarene sisteme?

Povlačim sve što sam rekla kao dijete, ne želim biti odrasla. Sramotno je biti odrastao.
Itekako nas se tiče, jer taj neko sutra može biti neko naš. Ja ne želim iza sebe ostavljati krvave tragove niti želim imati krvave ruke. Promjene kreću od jednog sićušnog koraka. Nije bitno hoćeš li taj korak načiniti TI ili ja. Bitno je da budu načinjen. Što je prije moguće, jer možda naš vršnjak treba pomoć, mi ga ne čujemo, a iznad nas padaju krvave kapljice koje prijete da potope grad. Šta će biti ako zakasnimo i grad bude potopljen?

Kompletan tekst možete pročitati na sljedećem linku:
https://skolegijum.ba/konkursi/sukrija-pandzo-2024/krvlju-umazana-lica/