Emir se razdragan vraćao kući i s nestprljenjem očekivao trenutak kada će uvijek nezadovoljnom ocu saopštiti sadržaj njemu običnog školskog dana: petica iz bosanskog - dobrovljno odgovarao, ista ocjena iz matematike uz pohvalu nešto strožije nastavnice. Nisu njemu trebali hvalospjevi, niti ih je često dobijao, ali je znao da su dobre ocjene kvalitetan argument za tražiti koju marku, dok se dozvola izlaska podrazumijevala. Zateče oca kako spava, kadar koji je krasio rano popodne u njihovoj kući. Znao je njegovu naviku i strastvenu ljubav spram horizontale nakon prvog dijela radnog vremena. Sve je to bila predigra za popodnevne obaveze koje su podrazumijevale majstorisanje po tuđim kućama. I dok je zamišljao kako ugrabiti pravi trenutak nakon buđenja, saopštiti fine vijesti i izmamiti koju marku zazvoni očev telefon. Dilema: buditi ga ili ne remetiti svetost odmora. Znao je da poziv najčešće dolazi od mušterija, a mušterije znače posao, to dalje uzrokuje novac, a u ne baš stabilnoj finansiskoj situaciji svaka para može suzu zamijeniti osmijehom, barem privremeno ili je barem spriječiti da kane. "Babo, babo!" - umjereno dozivanje praćeno odmjerenim drmuckanjem. "Mobitel ti zvoni." Šokantno buđenje, takav i izraz očevog lica, a onda ekstaza: "Šta me budiš!?" - kombinacija zbunjenosti i ljutnje zasu očevo lice. Protrlja oči, ugleda propušten i nazva, pa pošto brzo potvrdi ranije dogovoren termin osjeti za zgodnim locirati smetalo popodnevnog odmora i dati mu što zaslušuje. "Jesam ti rekao da me ne budiš?!" - otpoče seansa. Dječak shvati da je po ko zna koji put nadrljao, pa pokuša ublažiti: "Ali, zvala je mušterija." Ove čarobne riječi iz ranije objašnjenih razloga znale bi katkad zataškati buru u najavi, ali ne i ovaj put. "Šta me briga! Javi se i reci da spavam! Ne budi me!" Emir shvati da je zaribao, ali vrijeme izlaska se bližilo, otac se spremao na novu rundu kunjanja i shvati da je ovo jedina šansa podnijeti izvještaj iz škole i iskati marku: "Dobio sam dvije petice danas." Ni habera s druge strane. "Bosnaski i matematika." - nastavi opipavati puls: "Hoću vani, pa sam mislio, ako imaš, ako bi možda mogao, koju markicu, za sok, sladoled." - odusti što mu bi na srcu. "Konju jedan! Sebi učiš! Rek'o sam ti da me ne budiš!" - odbrusi otac i zabi glavu u jastuk još uvijek željan odmora. Emir se spremi i ode tražiti razumijevanje i sreću negdje van kuće, a u njoj će opet pokušati kad se mama vrati s posla.
***
Ljetna vrelina, ždije sa svih strana, te je najbolji lijek put prirode u potrazi za rashlađenjem. U safari džipu nešto dijasporaca s djecom, vidno raspoloženi vozač, koji je domaćom rakijom dozirano stimulisao raspoloženje, Emir i supruga. Nakon drndanja po makadamu, gutanja prašine, ali i veličanstvenih prizora savršeno ukomponovanog odnosa nebeskog plavetnila i zelenila okolnih dolina stigoše do izvora i onoga zbog čega su došli: krdo divljih konja je bilo na uzbrdici nedaleko od njih. Svi se djetinjasto sletiše ne bi li im prišli i učinili jedini "grijeh" na koji se upozoravalo - konjima se može prići, oprezno, ako budu raspoloženi i maženje je opcija, ali hraniti ih - nikako! Sva slatkoća činjenja stade upravo u zabranu, vjerovatno niko ne bi ni pomislio hraniti ih da to ne istaknuše kao nepoželjno ponašanje. Dakle, milovanje je dozvoljeno ako konji budu raspoloženi: ipak životinja bira; iako nazvani divljim, prikaldnije bi bilo reći slobodni konji. Čudna je ta ljudska krutost i kreativnost u vrijeđanju onoga ko/što odbija pokoriti se. Budu li se hranili, da li će prestati biti divlji/slobodni? Je li to zapravo jedini način da im se otme ono što ih čini dostojanstvenim - sloboda. Prvo namamiš, pa nahraniš, zatim pripitomiš i onda jašeš - domišljat je čovjek potpomognut sotonskim došaptavanjem kad je u igri manipulacija drugim. A konji - pristanu li na ovu igru odrekli su se časti i pristali da budu potlačeni: vjerovatno otuda i pežorativno kazivanje nekome da je konj - onaj koji je pristao biti jahan i rabljen, koji će vremenom zaboraviti slobodu koja mu kao blago bi darovana, a prihvatiti podaništvo kao stil života. Dvije decenije nakon očevih riječi u Emirovoj glavi se aktivira okidač - možda je otac mislio na ove konje kad mu je govorio: slobodne, ponosne i dostojanstvene u svome postojanju. Ili je ipak ovo samo pokušaj zaokreta na hvalospjevnu pozitivinu životnu perspektivu. Dilema: biti il' ne biti konj...