Na podu roze, sada već tinejdžerske sobe, ležale su razbacane šarene sveske i olovke, po kojima se sunce poigravalo vrhovima svojih zraka. Nova školska torba je čekala da ponese sve nove radosti, a školska uniforma je bila uredno složena u dnu kreveta, koji se nije ni vidio od hrpe plišanih igračaka. Ema je pogledom prelazila preko šarenih gomilica, prisjećajući se svih godina odrastanja i spremanja za školu. Dobro poznat, topao osjećaj isčekivanja novih znanja, iskustava i prijateljstava razli joj se venama.

Ali sada je drugačije. Ove godine Ema kreće u srednju školu i radost polaska u školu zamijenio je čudan osjećaj treperenja u stomaku. Nervoza. Trema. Razna pitanja koja su se rojila u njenoj, još uvijek dječijoj glavici, sve se slilo u čvor. Iz okrilja poznate osnovne škole, kreće nova avantura čiji se put još ne nazire, ali kojim se mora poći.

U dnevnoj sobi odjekivali su glasovi i smijeh njenih roditelja i brata. Nedugo zatim, zvuk poznatih koraka ispuni hodnik i vrata se otvoriše. U sobu, zajedno sa mamom, ušeta mir i spokoj. Njen osmijeh donese smiraj i Ema je znala da je sigurna.

Nedaleko, jedna druga djevojčica je sjedila u tamnoj i mračnoj sobi, na žičanom krevetu, na kojem je bio ofucani jastuk i stara deka. Na podu nije bilo šarene gomilice, rijetke zrake sunca koje su provirivale kroz zakovan prozor, poigravale su se sa zrncima uskovitlane prašine. Djevojčica je disala teško i plitko. Sjedila je na rubu kreveta, ali njena stopala nisu veselo poigravala. Držala je oči zatvorenima. U njenom praznom stomaku, jeza i strah. Strah nepoznatih koraka i onoga što oni nose i donose, a od čega je strepila.

Iza ograde, koja je ograđivala Dom za nezbrinutu djecu, često bi viđala majke sa kćerkama, smiju se, šetaju ili samo sjede i pričaju na klupama u parku. A u njoj samo pustoš, nijemi vrisak mladosti koja samo želi da bude proživljena, voljena i priznata.

Zvuk otključavanja vrata prenu je i ona se trznu. Trenutak tišine je završio, horor u kojem se zadesila se nastavi. I ona skliznu u mrak.