Prestao sam ljubiti pisanje slova.
Pisati znam ali prsti su već
krajnje iskrivljeni i kvrgavi od
ponavljanja jučerašnjih lekcija.

Ruke mi fatalno drhte od raznolikih
sindroma, fobija i posljedica, pa i
pisanje ne liči na bilo šta do
isprazne škrabotine.

Misao blijedi i sklona je predaji.
Tijelo funkcioniše na mahove.
Tijelo funkcioniše dok god nije
izloženo nakani pokreta.

Nedjeljom sam trošio korake šetajući
pustim gradom, u potrazi za odgovorom:
koliko je koraka potrebno da se obiđe
svaki ćošak ovog svijeta.

Neugodan je osjećaj bojazni
da bi se komunikacijom sa
drugima mogli dobiti
odgovori na retorička pitanja.

Pravi ja i Krivi ja
nepomirljivi su i
ne mogu se u putu
sresti, a kamoli shvatiti.

Zašto bi se i shvaćali kad
do susreta neće ni doći.
Suvišnim je i uzaludno
trošenje resursa i vremena.

Vrijeme ne radi za bilo koga.
Vrijeme protiče. Velike
misli o vremenu isplesti se
mogu. Da znam. I da hoću.