Krik sa ruba pameti:

Anđeli smrti, patnje i straha bili su sa mnom od kada sam rođen.
Edvard Munk

Sličnost između Miroslava Krleže, pisca, leksikografa i revolucionara u pokušaju i Edvarda Munka, slikara i genetski unesrećenog čovjeka, u potpunosti se nasumična. Jedna je to od onih izvanvremenskih povezanosti koje je teško čak i naslutiti, a kamoli povezati i to na takav način da čine konzistentnu cjelinu.
Jedino što može, barem laički posmatrano da ih svrsta u isti red jeste vremenski okvir, ali jednako tako istom periodu istorije pripadaji Frojd, Ajnštajn, Ataturk ili Pikaso. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je 20. vijek predstavljao ambivalentni maksimum čovječanstva, tokom kojeg su se odvile najveće katastrofe, ali i najveći podvizi naše vrste.
Na popisu velikana, naročito velikana umjetnosti Munk i Krleža su samo dva imena, odnosno prezimena, ništa više, ali ni manje.
Ipak, udubimo li se u nit koja ih spaja ova dva, parcijalno nesnađena čovjeka stvaraju simbiozu slučajnosti koja oslikava kompletan 20. vijek.

Psihopatologija jednog vrištanja:

Edvard Munk odrastao je u Oslu, prestonici Norveške, ali njegovi su roditelji, naročito otac baštinili ruralnu tradiciju odgoja. Majka mu je preminula rano, kada je Munk imao svega petnaest godina. Otac je bio iznimno strog čovjek, duboko religiozan i nadasve konzervativan. U njegovoj porodici bogatstvo nije bilo nasljedno, ali tuberkuloza i sklonost mentalnim oboljenjima jesu. U ranoj mladosti Edvard je bio sićušni djelić inventara u scenografiji raskošne oskudice koja je predstavljala sastavni dio njegovog svakodnevnog života. Mršav i bolešljiv već i prije kraja srednje škole koračao je ka depresiji i čestim neurozama. Njegova sklonost ka slikanju počinje da buja nakon upisivanja na likovnu akademiju. Odaje se gorko - slatkim čarima boemskog života i stvara pod uticajem umjetničke grupe Kristijanštadski boemi.

Psihička nestabilnost njegove sestre iziskivala je brigu i pažljivo liječenje, te smještena u sanatorijum. Bio je to povod mnogim likovnim teoretičarima da Krik okarakterišu kao djelo koje je nastalo kao direktna ekspresija nakon jedne od Munkovih posjeta sestri.
U ovoj često ponovljenoj, skoro pa enciklopedijskoj tvrdnji ima dosta istine, ali se zanemaruje da je sama slika prošla kroz tri razvojne faze prije i dvije nekonačne verzije, prije nego što je nastao Krik kakav danas poznajemo:



Boje su žive, pozadina obiluje svijetlim tonovima, ali su isti zagasiti, što kroz šare akvarela isijava osnovnu crtu Munkove individualne psihopatologije. On je živ, on postoji, ali je mu je još samo krik prestao u borbi sa stvarnošću. Ne postoji mogućnost da zapali život i uživa u prizoru njegovog nestanka, kao što može da se liši platna sa greškom. Sreća je po istoriju umnetnosti, estetiku, a možda i po javnu sigurnost tadašnje Norveške što je Munk bio upravo slikar.

Da se recimo okušao u komponovanju sa takvom psihičkom inspiracijom to bi bilo neslušljivo i rizično po bubne opne, a da je bio pisac sa istom takvom podlogom taj roman bio bi nečitljiv, teško shvatljiv, kao što ni "Krik" nije djelo koje je lako sagledati.


Ono nosi cijeložovotnu patnju postojanja koja nije mogla biti izražena nikako drugačije no kroz umjetnost, te se upravo u iznalaženju načina da se komunicira sa samim sobom, ali i sa okolinom stvara poveznica koja je označila i Munkovo, ali i Krležino stvaralaštvo. Termin POTRAGA je ono što spaja ovaj dvojac. Potraga za sobom. Potraga za shvatanjem. Potraga za smislom. Potraga za uglom postojanja iz kojeg će život dobiti svoj potpuni značaj. U Munkovom slučaju najreprezentativniji primjerak te potrage je Krik , u Krležinom slučaju primjeraka je više, ali se ističe roman Na rubu pameti.

Klasifikacija čovjeka:

Miroslav Krleža u svom romanu Na rubu pameti pripovijeda o neimenovanom doktoru pravnih nauka koji biva neopravdano (barem prema ličnom promišljanju) izopšten iz društva.
Glavni protagonista nije bezrazložno neimenovan, jer autor tako postiže efekat dehumanizacije pojedinca.

Čovjek bez identiteta laka je meta kolektiva kojem treba pokazni primjer na kojem će lekcije učiti svi oni koji pokušaju da odstupe od ustaljene matrice ponašanja.

Ni sam Krleža nikada nije bio čovjek opšteprihavćenog standarda. Kao mladi pisac suprotstavljao se austrougarskom militarizmu sa jedne, ali i tvrdokornom jugoslovenstvu pod patronatom Karađorđevića. Roman koji je objavljen 1938. godine prvi put, pojavljuje se u praskozorje velikih političko - društvenih previranja, tokom kojih će upravo slobodoumnost najviše stradati, a stav suprotan vladajućem plaćati će se životom. Kao osoba koja nije podlijegala bilo kakvom svrstavanju u njegovom apsolutnom obliku, Krležu je bilo jako teško klasifikovati. Njegov bezimeni protagonista ukrašen je autobiografskim detaljima koji predstavljanu svojevrsni krik. Krik sa ruba pameti. Tim vriskom Krleža opominje i sebe, ali i druge.
Sebe, jer nije siguran treba li prihvatiti bujicu društva i tako eliminisati individualnost ili ostati dosljedan socijalnom raspeću prouzrokovanom osobenošću.

Miroslav Krleža je tokom čitave književne karijere bio jedna od najaktuelnijih tema u javnom prostoru. Zbog toga je uvijek mogao da bude sve i svja, ali nikada niko i ništa. One ljude koje ne možemo označiti etiketom ne možemo ni ignorisati, jer njihovo djelovanje, bilo ono političko ili umjetničko u potpunosti je protivno bilo kakvoj podijeli, osim onoj na dobre i zle, od kojih je ovih potonjih više.


Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično.
Miroslav Krleža

Glupost jeste zaljubljena u sebe, ali je jednako tako i Krleža zaljubljen u svoj otpor prema gluposti i glupostima. Kruna njegove uzaludne borbe je osnivanje Leksikografskog zavoda.

Iako je na taj način učinio mnogo za hrvatski, hrvatskosrpski, srpskohrvatski, srpski i sve druge derivacije jednog istog jezika, ključna greška bila je u samom pokušaju da se protiv gluposti bori institucionalno. Tim potezom je učinio uslugu pažljivo kultivisanoj zatucanosti čiji su uzgajivači vremenom postale upravo institucije. Ipak, treba u obzir uzeti i vremenski kontekst, jer u periodu u kojem je Krleža radio na osnivanju pomenute ustanove država i njeni derivati značili su nešto, zapravo značili su sve, jer je sama država bila sve.

Glupost bi,  da ima svoj fizički oblik bila pantljičara. Otporna, parazitski nastrojena i samodovoljna. Širi se, gmiže, razvlači, a njeno neprestano narastanje dovodi do isisavanja pameti.
Protiv takve gluposti svaka borba je suvišna, jer lakoća življenja u gluposti stvara sopstvenu nepodnošljivost.

Krleža konstantno odbija da prihvati takvu lakoću, koja halapljivo izjeda srž čovjekovu - pamet.
Nesnađenost glavnog aktera romana sama po sebi prouzrokovana je upravo glupošću koja ne može da prihvati ništa drugačije od onog postojećeg. I sam je Krleža bio neprihvatljiv, okolini naravno. Takav kakav  jeste nije se mirio sa predskazanom sudbinom u sklopu kolektiva, odbija je kao i njegov vodeći lik, jer zna da je samo on zaslužan za sopstvenu budućnost.

On, kao i Munk traži, ali je njegova izgubljenost svedenija, jasnija, izgubljenost koja ima okvir i oblik, dok je Munkova izgubljenost rasijana, nestabilna, bez forme i karaktera. Tu i počinje nadopunjavanje "Krika" i "Na rubu pameti".

Stapanje:

Različitost pristupa dva autora stvara idealnu podlogu za funkcionalno stapanje ova dva djela. Munku nedostaje sposobnost da komunicira dijagnostički. On boluje, a jedna od nuspojava je njegova umjetnost. Brzi i kratki pokreti na platnu kojima žuri da otkrije stvarnost, gdje čak i akvarel tehnika narušava osnovnu strukturu, ostavljajući tako trag autodesgrukcije kojom se stremi ka uništavanju vlastitog djela. Munkova cijelokupna priroda je takva, njegov organizam mogao je samo tako da funkcioniše. Svaki drugi model iskazivanja bio bi štetan za njegovu ličnost.

Miroslav Krleža je svojim pisanjem stvarao svojevrsni obruč stežući ga oko srca problema. "Na rubu pameti" ima civilizacijsku moć kojom obuhvata širok asortiman društvenih deformiteta, pa tako i vrištanje sa ivice kao poziv u pomoć. Poziv razumu da se probudi.

Krleža u ovoj neslućenoj simbiozi postavlja dijagnozu, dok Munk daje školski primjer. Tako su njih dvojica postali saradnici u detektovanju sepeta kolektivnih anomalija koje su obasule realitet svakodnevno života. Podijele, razvrstavanje, prebrojavanje, sve su to simptomi gluposti koja posjeduje nadljudsku snagu u njenom praktičnom smislu.

Munk daje Krleži svoju nesvedenost, kojom se ilustruju njihove zajedničke patnje u nastojanju da makar i trun pameti isplivaju na površinu.
Dok jedan vrišti, drugi prevodi vrisak.