Iz sna me prenuo dječji plač. Nisam se snašla u prvi mah, nisam uopće shvaćala odakle dolazi. Kad sam došla s posla, gotovo sam se onesvijestila od umora, valjda sam zato tako čvrsto zaspala. Ustala sam, znala sam da sam sama u kući, da je nemoguće da kod mene neko dijete plače. Prišla sam prozoru, pogledala i kao ukopana stajala neko nedefinirano vrijeme. Djevojčica je čučala pokraj stare kruške naših susjeda, one koje su ranije ljudi sadili van svojih dvorišta kako bi svakome pokoja voćka bila pri ruci, plakala je, glasno jecajući. Pokušala je zaštiti svoje tijelo, a zapravo se vidjelo da štiti ostatke svoga pregaženog samopoštovanja. Imala je desetak godina a oko nje se skupilo nekoliko klinaca slične dobi.

Djevojčica u crvenoj majici joj je govorila:
„Hajde, da vidimo koliko si glupa, reci nam, kako je prošao tvoj rođendanski party. Koliko nas iz razreda ti je došlo?“. Ostali su se smijali. „Hajde, reci… da znamo tko nas nije poslušao pa ipak otišao na tvoj rođendan!“

Nisam čula što je govorio dječak vrlo njegovane frizure u kožnoj jaknici, ali sam vidjela kako djevojčica pokraj njega ovu nemilu scenu snima. Osjećala sam da djevojčica koja čuči pokraj kruške očajnički treba pomoć, a nisam se mogla pomaknuti čak niti toliko da otvorim prozor i viknem. Trebala mi je kava, trebala mi je cigara, trebalo mi je razbuđivanje.

Nekako sam se natjerala da ogrnem vestu i onako čupava i zgužvane kože od dubokog sna izađem van. Ovi „hrabri“ klinci su se razbježali čim su me vidjeli. Ostala je samo djevojčica čučati pokraj kruške.

Došla sam do nje. Ništa joj nisam rekla. Samo sam bila pokraj nje i čekala. Čekala sam da ona progovori. Nije niti riječ rekla, samo je spustila svoje blago, skoro prozirno lice na moje rame i plakala. Ne znam koliko je to trajalo, no, u jednom se trenutku samo ustala i otišla.

Danima sam razmišljala o njoj. Nisam znala kako joj je ime, nisam znala gdje živi i trpi li i dalje ovakve torture, ali sam znala kako se osjeća. Osjećaj zbog kojeg se ne može pogledati u ogledalo, želja za nestajanjem, za brisanjem svijeta oko sebe ili sebe.

Da je danas barem više ljudi koji sade kruške van svojih dvorišta kako bi svakome pokoja voćka bila pri ruci. Samo to mi je palo na pamet kad sam razmišljala o djevojčici koja čuči pokraj stare kruške, a oko nje skupina malih neodgojenih čudovišta.