Kuda idu oni koji odlaze?
Jednom kad odluče da odu,
Da li propadaju u neku duboku rupu
Ili se pretvore u čestice vazduha
I sjedine se s maglom?
Kad njihova misija u našim životima završi
I ništa više nije ostalo da se spasi,
Gdje se izgube njihovi koraci?
Kao stope u snijegu.
Da li ih, nakon nekog vremena,
Zatrpa novi sloj veza s drugima ljudima?
I tako zaborave na vezu
Koju su jednom dijelili s nama.
Mi, koji ostajemo iza njih,
I kojima treba malo više vremena da prevaziću,
Prođe li jedan dan,
A da sebi ne postavimo pitanje:
Koliko je lako zaboraviti me?
Istina je, nije lako zaboraviti nikoga.
Svi živimo u ćoškovima u glavama jedni drugih.
Tumaramo hodnicima sjećanja.
I gledamo kako polako blijede kroz vrijeme.
To nas najviše uplaši,
Pa se hvatamo za tragove onih sjećanja,
Koja se tvrdoglavo opiru prolasku vremena.
Vrijeme, najgori neprijatelju!
Kad ne želiš da zaboraviš,
Svaki prolazeći sat te plaši.
Jer sa svakim sjećanjem,
Gubiš jedan dio sebe.
Kuda idu oni koji odlaze?
Možda u neku tajnovitu zemlju,
Za koju samo oni znaju.
A možda, samo možda,
Odlaze da bi se našli.
I vjerovatno, vrlo vjerovatno,
Odlaze da bismo se i mi našli.
Vrijedi otići i pustiti nekoga da ode,
Da bi se našao.