Ona je dugo vjerovala da se život sastoji od sitnica.
Salame u hladnjaku. Šalice kave. Masaže koje traju malo predugo.
Sitnice, govorila je sebi, a tijelo joj je u isto vrijeme učilo kako se praznina smješta točno ispod prsne kosti.
U njezinoj kući hladnjak je bio zajednički, ali nikad neutralan. Hrana je imala povijest. Tko ju je kupio. Tko ju je platio. Tko ima pravo uzeti. Jednom je pomislila da kupi plastične kutijice i naljepnice s imenima. Pomisao je trajala kratko, ali osjećaj krivnje ostao je danima, poput mirisa koji se ne da isprati.
Njezina majka nije bila stalno prisutna, ali je bila svugdje.
U držanju ramena.
U pogledu prema susjedima.
U glasu koji je govorio: pazi.
Pazi kako stojiš.
Pazi kako izgledaš.
Pazi da ne pokažeš previše.
Pazi da ne razočaraš.

U trgovini je, pred ljudima, dizala majicu. Pokazivala trbuh i džepove na hlačama. Dokazivala je majci da je tijelo prihvatljivo. Nije znala da se tijelo pamti dulje od razuma. Nije znala da će se hlače vraćati kasnije kroz gladovanja, kroz prejedanja, kroz stalno mjerenje vlastite vrijednosti ogledalom.
Odrasla je. Formalno.
Neurološki — ne sasvim.
Naučila je da se ljubav plaća. Ne novcem, nego dostupnošću. Ako dobiješ masažu, moraš dati tijelo. Ako dobiješ kavu, moraš vratiti uslugu. Ako dobiješ kompliment, moraš se smanjiti. Usluga, ljubav, prijateljstvo nisu postojali sami za sebe, uvijek su dolazili s kamatom.

Partner ju je volio, ali se ponekad osjećao manjim pored njezinih knjiga. Govorio joj je da je prerasla. Ona je slušala i osjećala krivnju zbog rasta. Kao da je znanje nešto što se mora skrivati, poput smijeha koji je nekoć bio preglasan.
Kći je bila odrasla, a opet ne sasvim. Ostajala je u odnosu koji je bio i nije bio kraj. Majka je ulazila u pukotine razgovora, uvijek kad bi nestali argumenti. Manipulacija je imala mek glas i tvrdu namjeru.
Ponekad bi je praznina dohvatila iznenada. Bez razloga.
Tada bi radila. Zatrpavala se poslom.
Tijelo bi šutjelo tek kad bi um bio iscrpljen.
Jednom je sjela i počela pisati. Nije znala da je to terapija. Samo je znala da mora zapisati stvari prije nego se raspadnu u njoj. Pisala je u trećem licu da se ne bi morala braniti. Pisala je činjenice da ne bi morala objašnjavati. Pisala je pisma koja se ne šalju jer su neka odredišta opasna.
Vraćala je majci stvari koje nisu bile njezine:
tuđe strahove, tuđu kontrolu, tuđu tugu zapakiranu kao brigu.
Vraćala ih je polako, riječ po riječ.
Krivnja je još uvijek stajala u blizini, poput psa koji čeka naredbu. Nije ga tjerala. Samo ga nije hranila.
Nije još znala tko je bez duga.
Ali je prvi put znala gdje prestaje ona, a gdje počinju drugi.
To joj je zasad bilo dovoljno.