Gledam tako lišće,
Zar nije ono slika našeg života?
U proljeće lijepo i zeleno,
A u jesen mrtvilo?

Šta ako se još uvijek držimo,
Držimo peteljkom za granu.
Dok vjetar puše i udara o naša leđa
Hoćemo li pasti?

Gledamo li život i ljepotu,
Svakog proljeća,
Razmišljamo li o prolaznosti,
O vjetrovima koji nas mogu iznenaditi?

Dok oni udaraju,
Bojimo li se naših strahova,
Naših neostvarenih snova,
I želja?

Možda se negdje bojimo,
Da ćemo završiti na ulici,
Biti razgazani i truli,
Sve dok ne istrunemo?

Možda ne znamo,
Da iza zime uvijek dođe ljepota,
Ili mislimo,
Da zima uvijek dugo traje?

Možda mislimo da smo bezvrijedni list,
Dok ne mislimo o stablu,
O našim snovima,
I strahovima.

Dok on puše,
Vječito ćemo se boriti da ostanemo,
Visiti i sijati,
Lomeći naša leđa.

Jer vrijedi,
I ostati,
I sanjati,
I strahovati.

To smo mi,
To je naš život,
Naši vjetrovi,
Naše oluje.