Sjedio sam, bila je kobajagi neka pauza.
Imao sam koru hljeba i koji gutljaj vode.
Nisam nikad nešto aman ni bio gladan, jeo sam čisto da bih bio živ, da bih disao, da me ne bi i ta nevolja snašla da muku mučim i sa želucem.
Kad mi na vrata sobe kuca neki čovjek, manjeg rasta, sijede kose, zabrinutog izraza lica.
Nazva me ljudinom, kaže neka ova koverta, ima moje ime na njoj.
Haj, uzmem, otvorim. Kad unutra neko pismo, tinta pera još uvijek svježa, crni se, tek pisano beli...
"A Boga mi ne znam kako da te zovem.
Čitav život sam sanjao da imam koga zvati babo.
Oni meni rekoše, ne možeš, nemaš ti babu, ti si ovdje u domu za djecu koja nemaju nigdje nikoga. Vele tvoji su poginuli dok je još bio rat.
Nemaš svojih, nemaš koga zvati babo.
Grubi su prema meni, jedem samo ono što druga djeca neće, ono što druga djeca neće ni da popiju, a slatkog nisam okusio, jer za mene nikad ništa ne ostane. Najmlađi sam ovdje, pa valjda misle da mogu sa mnom kako hoće.
A meni vala više puna kapa, kad nema nikog svoga, niko me ni ružiti nema za to sto ću zijan napraviti.
Kad negdje među djecom, među mojim suparnicima poče priča da je možda moj babo živ. Priča se da radiš, da krojiš kraj s krajem. Kažu da jedeš koru hljeb i piješ malo vode.
Žao mi je što je to sve tako, nemam ni ja nešto puno hrane ovdje, ali ja bih ti dao ovo što ja imam da pojedem.
Nisam ja gladan.
Pustio bih te da spavaš u ovom mom malom krevetu, imam dobar jastuk, a ni deka nije loša, nema puno rupa, dobro te zagrije. Sve ću ti dati, pa ćemo se mijenjati.
Slobodno dođi.
Babo, nemoj se ljutiti sto te ovako zovem, mozda ćeš ti reći da nemaš sina...
Ali meni su rekli da se zovem Kerim.
Nemam nigdje nikakvog dokaza kažu da je tako, kažu da mi prezime ne znaju.
Nekad mi je bilo zao sto je tako. Ali možda sad budem znao kako se prezivam.
Druga djeca to znaju.
Volio bih da te vidim, vjerovatno bih ti rekao da mi kupiš nesto i poneseš, ali shvatio sam da ne možeš.
Ako budeš negdje našao, volio bih samo jedno malo lizalo. Ali ako nema, nema veze.
Volio bih vidjeti tebe.
Imam 12 godina, u školu ne idem.
Kazu da djeca iz ovog doma ne smiju u školu.
Jer nemamo sveske i olovke, ni ruksak ni pernicu, pa da nam se druga djeca ne bi smijala.
Dođi babo, da te samo malo vidim i zagrlim.
Nacrtao sam nas zajedno, smijemo se i sretni smo, jedva čekam da ti to pokažem.
Volim te puno, i jedva čekam da te zagrlim. ", kako da duša ne pukne u ovom trenutku, kad vrtim film, njegove majke, moje Lejle. Davno sam je izgubio. A on onako malen, rekoše da ni on nije živ.
Tražio sam, kopao, ali uvijek bi mi govorili da ne postoji niko.
Krili su i od njega i od mene.
Suze mi liju niz lice, osjećam i sreću, i tugu, i bol i olakšanje.
Šta da mu kažem, poslije toliko godina.
Kako da sperem krivnju sa svog tijela, stvarno nisam znao.
A možda se nisam dovoljno ni trudio.
Nakon posla sam krenuo prema tom domu, jednom jedinom u ovom malom gradu, koji ništa nije kriv, a meni je nanio mnogo boli, patnje, zuluma.
Noge su mi klecale, dah nestajao, čak sam gubio i svijest na trenutke, nikad mi život nije draži bio, nikad mi duša nije bila mirnija.
Dođoh, upitah je li Kerim tu.
A iza žene koju upitah, stajao je dječak mršav, visok, crne kose, krupnih crnih očiju, na trenutak vidjeh Lejlu, vidjeh mene, vidjeh da smo sretni, pao sam, a i on sa mnom. Oborio me zagrljajem.
Zar je život ovako bolan, težak, okrutan?
Pitao sam se, nesvjestan šta vidim.
Nesvjestan sta čujem i osjećam.
Kaže babo, a ja ne znadoh šta da kažem
Grlio sam ga, ljubio, mirisao kosu, milovao lice. Zar je stvaran?
Zar ga vidim? Zar ga dodirujem?
Poslije toliko godina.
Donio sam mu lizalo, a on me pitao da li ću moći jesti danas zbog lizala, ako neću da mi on da svog hljeba i ručka.
Bože dragi...
A onda se probudih negdje gdje sam i sada.
Odakle ovo stvaram, odakle ovo pišem.
Ovdje gdje sklapam dušu, gdje spajam zadnje niti snage da ustanem, da budem s njim i da ima nekog u životu, sad kad smo se našli.
Kažu da mi je geler načeo organe, nisam ni slušao koje, kažu morate biti jaki, psihički jaki, a fizički još više.
Pokušavam, više nego ikad.
Kerim svaki dan donese svoj ručak koji jedemo zajedno, spava pored mog kreveta, kaže mi babo bit će sve dobro, to je jer nisi dobro jeo.
Zar je ovako sve moralo biti?
Zar baš sad?
Ne znam šta će sa mnom biti. On zna, sve, najbolje i bit će onako kako treba.
Možda ću nekad nastaviti ovo sto pišem.
Ako On da.
Do tad samo dižem crne, prljave, umorne, životom krvave ruke i molim neka mi ga čuva.
Kako god bude, samo neka on bude dobro.
Amin. 🕊️

I. O. M.