Donosi mi te u mahovima.
Nenadana.
Nepozvana.
Neželjena.
Predvečer.
Prije nego suton
Proguta dnevno svjetlo,
I ulične se svjetiljke
Upale po uglovima
Krivudavih ulica čaršije.
Prije nego utone u nježan san sunce
I preda mjesecu svoju smjenu.
I napomenu.
Da sija nad glavama i srcima
Zaljubljenih i pjesnika.
Donosi mi te
Ne dajući nikakav znak.
Ni treptaj upozorenja.
Svima olakšanje nakon sparine
I tegobnog ljetnjeg zraka.
A meni ono golicanje oko srca.
Prestalo je biti tegobno.
Sad je samo neobično.
Melanholično.
Zato o tebi toliko pišem.
Predala sam sluhu zaborava,
Ono što sam bila spremna
Nositi životom.
Svuda sa sobom.
U velikim kino salama,
Konferencijama
I otvaranjima.
U svim onim momentima
Kad bih trebala stati i predahnuti.
Potapšati sebe po ramenu i čestitati.
Sebi.
Bila sam te spremna nositi i u sebi.
Sada te ne mogu pogledati,
A da ne poželimo pobjeći
Jedno od drugog.
Kao da smo historijski neprijatelji.
A ne oni koji samo nisu uspjeli.
Jedno s drugim.
Ranije sam mrzila ljetnju kišu.
A sada u njoj nalazim smiraj
I minut nadanja.
Pustim da mi te nosi.
Nenadana.
Nepozvana.
Mislim,
Možda ćeš i ti
Tako jednom doći.
Kad suton proguta dan
I ostane šutnja.
Prije nego mjesec zamijeni
Sunčevo svjetlo.
Mislim,
Doći ćeš mi.
Jednom slučajno.
Nenadano.
Nepozvano.
Jednom u ljeto.