Od malena sam bio onaj momak što se, kako bi rekli, isticao u društvu. Kod jarana , zbog humora, kod cura ,zbog izgleda. Nije da se hvalim, ali, eto, imao sam te plave oči i svijetlu kosu, što se u naše vrijeme rijetko viđa. Trening, teretana, malo genetika, malo samopouzdanja , i eto ti, svi misle da ti je svijet pod nogama.

I stvarno, nije da nisam imao prilika. Tri, četiri cure u isto vrijeme ,mladost, ludost. Al’ znaš kako to ide, brate, sve ti se to s vremenom zgadi. Danas su djevojke, pravo da ti kažem, postale nekako… drugačije. Sve bi nešto po interesu, sve gledaju šta imaš, kojim autom dođeš, gdje izlaziš. Kad se pojavi neko bogatiji, ode.
I tako, kako bi rekli, srce mi otvrdnulo. Prestao sam vjerovat u onu pravu ljubav.

A svi oko mene, familija, rodbina , samo to pričaju:

“Harune, bolan, oženi se. U najboljim si godinama. Šta čekaš?”

Ja se nasmijem i kažem:

“Ma nek’ ide sve svojim tokom. Još mi se ne žuri, a i ne mogu ja to na silu.”

I tako, jedno veče, odem ja u onaj mali kafić pored kuće. Onako, iz dosade. Da popijem jedno pivo, da malo prebijem vrijeme. Uđem, selamim se s konobarom , momak fin, ali se odmah poče žaliti kako mu je svega preko glave. Kaže:

“Brate, radim od jutra do mraka, ljudi nervozni, plata mala, a osmijeh moraš imati.”

Ja ga razumijem, svako danas nešto vuče preko volje.

Sjedim ja tako, pijuckam to svoje pivo, kad odjednom , ulazi ona.
Odmah sam je primijetio. Ništa nalik onim curama što sam do tad poznavao.
Imala je možda blizu sto kila, ali nosila je to sa takvom samouvjerenošću da bi se pola grada moglo sakrit iza njezine energije. Kosa tamna, kovrdžava, skupila je u punđu, a oči ..Oči joj svijetle, pune života, onaj pogled što te uhvati pa ne pušta.

Uđe, pozdravi se s konobarom onako pravo muški, rukom kao da se s bratom vidi, i odmah se nasmija. Konobar, koji je do maloprije bio nervozan kao struja, odjednom se sav ozario.
Ja gledam i ne vjerujem, koliko jedna osoba može da promijeni atmosferu kad uđe u prostoriju.

Kako je prilazila šanku, slučajno joj torbica spade s ramena, skliznu pod moj stol. Brže-bolje se sagnem, podignem i pružim joj.

“Izvini, ispade ti.”

Ona se nasmija onim širokim osmijehom što ti razgali dušu i reče:

“Hvala ti, nisam ni skontala. Ova torba k’o da sama bježi od mene.”

Nasmijah se i ja.

“Pa možda joj je dosadilo da je stalno vučeš, znaš kako su žene i torbe nerazdvojne.”

Ona prasnu u smijeh.

“A vala, imaš pravo! Al’ ne znaš ti, meni je ova torba ko dnevnik — sve u njoj, osim pameti.”

I tako, iz šale u šalu, započesmo razgovor. Nisam ni znao kako se zove, a već smo pričali k’o stari poznanici. Rekla je da radi u jednoj šivaonici, da je taj posao ubija, ali da ga trpi jer ,mora se živjeti.

U tom momentu, uđe grupa djevojaka onih, znaš, što sve nose isto, hodaju isto i smiju se isto. Kad su je ugledale, počeše se smijuljiti, dobacivati:

“Vidi je, eno opet došla da pojede pola kafića.”
“Nek uzme dva stolca, jedan joj neće biti dovoljan.”

Ja se ukipih. Sramota me bilo i za njih i za nju.
Ali Azra, da, tad sam prvi put čuo da je tako zovu, jer joj konobar reče: “Eh, Azra, opet si nam došla uljepšat dan” — ona se samo nasmija, okrenu prema njima i reče:

“Ma drage moje, bolje da jedem i smijem se, nego da sam gladna i takve duše ko k’o vi. Nije sve u salati, ima nešto i u duši.”

I muk!
One pocrvenješe, sjedoše ćošak, a ja ostadoh u čudu.
Pomislio sam, e ovo je žena s karakterom.

Upitah je tiho:

“Ne vrijeđaju li te takve stvari?”

A ona slegnu ramenima i reče:

“Ma jok, Harune. Navikla sam. Znaš, ljudi što vrijeđaju druge, najčešće sami sa sobom nisu načisto. Ja samo znam da se takvi ne usreće nikad.”

Tad sam shvatio da ispred sebe imam ženu s dušom, a ne samo tijelo.

Poslije tog dana, nisam je mogao izbacit’ iz glave.
Ne znam što ,nije to bila obična zaljubljenost, ono kad te privuče izgled pa te prođe.
Ne, kod Azre je bilo nešto drugo.
Imala je onu čistotu u pogledu, onu iskrenost što danas rijetko vidiš. Kad te gleda, imaš osjećaj da ti čita dušu.

Nisam je više viđao nekoliko dana, a onda ,eto ti nje opet, u isti kafić.
Ja sjedim za stolom, pijem kafu, kad uđe ona. Pogledi nam se sretnu, i oboje se nasmijasmo onako, kao da smo se dogovorili da se sretnemo.

“Opet ti?” – rekoh joj kroz smijeh.
“A eto, šta ću, izgleda da ovaj kafić ima neki magnet za nas dvoje.” – odgovori ona.

I tako, od tog dana, počeli smo se viđat gotovo svaki dan. Nikad se nismo dogovarali.
Nekako, sudbina bi uvijek učinila svoje, ja dođem ranije, ona se pojavi; ili obratno.
Pričali smo po tri, četiri sata, nekad i duže.O svemu ,o životu, o poslu, o glupostima, o ljudima.

I što sam je više slušao, to sam više osjećao mir.Kod nje nije bilo foliranja, nije glumila damu, nije mjerila svaku riječ da ispadne pametna.
Govorila je otvoreno, iz srca. I kad se naljuti, znaš da to dolazi iskreno.
Znaš, danas je rijetkost naići na takvu osobu.

Vremenom sam počeo osjećat’ nešto više.Nisam ni sam znao kako ,ali poželio sam da je vidim svaki dan.
Kad bih došao u kafić, gledao bih vrata, samo da je vidim kako ulazi.

Jednog dana, rekla mi je iskreno:

“Znaš, Harune, ja se nisam ovakva rodila. Nisam uvijek bila ovolika. Imala sam hormonalni disbalans, nešto u organizmu zeznulo, i sve mi se poremetilo.”

Objasnila mi je kako joj tijelo zadržava vodu, kako se umara, kako se ljudi znaju zlobno smijat’.
Gled’o sam je, i nisam znao šta da kažem, osim:

“Znaš, Azra, možda ti misliš da te to čini manje lijepom. Al’ ja ti kažem — nikad nisam vidio ljepšu osobu u životu.”

Ona me pogleda, prvo u nevjerici, pa se nasmija.

“Hajde, ne pričaj gluposti, Harune. Ti to iz sažaljenja.”
“Ma kakvo sažaljenje, bona. Da znaš koliko cura ja znam — zgodnih, dotjeranih, a praznih k’o flaša nakon derneka. Ti si, Azra, žena s dušom, i to ne može svaka biti.”

I tu sam prvi put vidio kako joj oči zasijaše.

Ali, naravno, svijet oko nas nije bio blag.
Kada sam prijateljima spomenuo da mi se dopada Azra, svi su me gledali k’o da sam lud.

“Šta će ti ona, bolan? Imaš ti gdje birat! Vidi je, debela, ne ide to uz tebe.”
Smijali su se, podbadali me, ali ja sam znao — oni ne vide ono što ja vidim.

Jedne večeri odlučih da napravim korak više.
Pozvah je u restoran.Kad sam joj rekao, samo se ukočila.

“Ne znam, Harune, ja ne volim ić’ u restorane. Sram me, znaš. Ljudi bulje, pričaju.”

Rekoh joj tiho, ali čvrsto:

“Azra, ako će te iko gledat’, nek gleda. Ja ću bit ponosan što sam s tobom. A ako se neko smije, to više govori o njima nego o tebi.”

Nakon par trenutaka tišine, samo reče:

“Dobro"

Kad smo došli, obukla je zelenu haljinu.Boga mi, izgledala je prelijepo.Ali stalno je rukama pokušavala da pokrije stomak, da sredi kosu, da se sakrije.


Kad smo sjeli, naručih ja biftek, a ona malu salatu.
Ja je pogledam i pitam:

“Je li to stvarno hoćeš, il’ se stidiš da jedeš?”
Ona obori pogled:
“Sram me, znaš… da me neko vidi, da kažu – vidi je, došla s momkom, a jede ko da nije tri dana.”

Tad sam joj tiho rekao:

“Azra, znaš li da se ne mjeri žena po tanjiru, nego po duši? Ako te neko sudi po tome što jedeš, taj ni ne zaslužuje da te gleda.”

Pogledala me tada.Oči joj zasuzile, ali kroz suze, nasmijala se.
Onaj osmijeh što ti dušu ugrije.

I tad sam znao da je trenutak.
Rekoh joj:

“Azra, moram ti nešto kazat’. Znaš, ja sam mislio da više nikad neću voljet’. Da sam zatvorio to poglavlje. Al’ otkad tebe znam ,nekako opet vjerujem u ljubav.Zavolio sam te.”

Ona zastade.Pogleda me kao da sam rekao nešto nemoguće.

“Ne šali se, Harune. Ja nisam kao druge.”
“Zato te i volim, Azra. Jer nisi kao druge.”

I tad…
Ustade, obori pogled i, otrča iz restorana.Ostao sam sjedit’ k’o ukopan.

Dani su prolazili, nije se javljala. Zvao sam, pisao, ništa.
Tad odlučih, moram je naći.Pitao sam konobara, on se dvoumio, nije htio da odaje.Dva dana sam ga ubjeđivao, dok konačno nije rekao:

“Harune, vidim da ti nije do igre. Ona živi par ulica niže, kraj one stare pekare.”

Odem tamo. Pokucam.Kad otvori vrata, oči joj natekle od plača.
Samo rekoh:

“Došao sam da ti kažem ,volim te, i ne idem dok to ne prihvatiš .”

Suza joj skliznu niz obraz, ali ovaj put nije pobjegla.
Zagrlila me i tiho šapnula:

“Volim i ja tebe, budalo jedna.”

I tu, pred tim vratima, poče naša prava priča.

Godine su prošle.
Azra je, vjerovali ili ne, postala fitness trenerica.Skinula je 50 kg
Ne zato što je htjela da mijenja sebe, nego da pomogne drugima da zavole svoje tijelo.
Ljudi je vole,jer govori im istinu, ne prodaje bajke.
A ja… ja sam i dalje onaj isti Harun. Samo sad, kad me neko pita šta je prava ljepota, ja se nasmijem i kažem:

“Ljepota, jarane, nije u ogledalu.
Ljepota je kad nekog voliš i kad te pogledom izliječi od svega.”

I kad god je pogledam dok se smije, onako iz duše, znam,
Bog mi je poslo Azru da me nauči šta je prava ljubav.