Na današnji dan, prije 41 ljeta sa mosta se u vječnost bacio Branko Ćopić, najveći pisac svih vremena.
Znam, kritikovaće me zbog ovog epiteta mnogi koji neke naše pisce smatraju većim. Još više će me kritikovati oni koji smatraju da najveći nije i nije ni mogao biti neko naš. Čuj, piše na srpskom pa najveći. Ono što i ja i oni zaboravljamo, književnost nije sport, ne možemo da upoređujemo rezultate.
Dakle, na današnji dan, prije 41 ljeta sa mosta se u vječnost bacio Branko Ćopić, najveći pisac svih vremena.
Otišao je jer nije mogao da gleda svijet oko njega. Otišao je jer ono za što se kroz život borio, o čemu je čitav život pisao, nikad nije došlo. Otišao je jer starac koji je bio nije dočekao plod onoga što je kao mlad čovjek i revolucionar posadio. Izgleda da je neko nagrizao korijene njegove borbe.
Na današnji dan 1984. godine, Brankova supruga je čekala s ručkom svog dječaka sa staračkim likom. Nikad se nije vratio iz šetnje. Otišao je da svojom smrću upozori da nije dobro.
Upozorenje niko nije vidio, a i ko jeste, ništa nije mogao. Svijet je već bio suviše blizu pakla, nije bilo povratka.

Ćopić je pisao jednostavno, nikako samo za djecu, kao što se smatra. On je pisao za svakoga. Jednostavnost njegovog izraza je ideal ka kome težim. Pritkost njegove misli je nemoguće postići bez djetinjstva koje je imao, ljudi koje je upoznao i života koji je živio. Kao da se sva mudrost podgrmečkih seljaka skupila u glavi ovog velikana i sudarila sa proročkim sposobnostima koje je krio u svom talentu.
O njegovim djelima je bi bilo glupo govoriti u ovom momentu. O tom nek pišu oni koji kniževnost poznaju bolji od mene. Ja pišem onako kako ga osjećam i doživljavam.

Na današnji dan, prije 41 ljeta sa mosta se u vječnost bacio Branko Ćopić, najveći pisac svih vremena.