Navukla je svoje bijelo astronautsko odijelo sa šeširom na glavi i mrežom sa sitnim rupicama koja joj je prekrivala lice i vrat. Ruke je prekrila, jednu pa drugu, dugim gumenim rukavicama sa elastičnim dijelovima koji idu preko rukava. Sjela je na prvu od drvenih stepenica ispred ulaznih vrata i obukla tamnozelene, gumene čizme i nogavice utrpala unutra, tako da ne ostane nijedna praznina. Stavila je metalni nožić sa otčepljivanje u džep dubokih pantalona i uzela dimilicu u desnu ruku.

Gledala sam je kako se udaljava od drvenih stepenica i ide prema livadi na kojoj su se nalazile drvene kutije sa pčelama i medom. Mekana livadska trava joj se obmotavala oko članaka i nisam mogla da ne primjetim kako je, uvijek kad bi prolazila livadom, dodirivala lijevom rukom svježe vlasi trave natopljene jutarnjom rosom. Izgledalo je kao da ih miluje.

Kada bi se približila medištima ili drvenim kutijama s pčelama i medom, nježno bi oborila glavu i poklonila se pčelama.

“Pčele su mnogo mudrije, nego što mislimo. Prepoznaju lica i ljude.”, govorila bi moja mama.

Spustila je dimilicu pored nogu. Kad sam je pitala, zašto nosi dimilicu sa sobom svaki put kada obilazi medišta, ali nikad ne koristi dim da umiri pčele, rekla mi je kako to radi samo ako se pojavi neka jogunasta pčelica. Rekla je i kako pčele ne treba umirivati dimom, niti bilo čim drugim, samo treba da osjete da ih poštuješ. I stvarno, za svih mojih osam godina života, nijednom nisam vidjela da je neka pčela bocnula moju mamu.

Mama je nježno i pažljivo rukom podigla jedan od drvenih okvira u kutiji na kojem su bile ćelije ispunjene medom koje su pčele zatvorile bijelim voskom, kada je med sazrio. Prvi med koji smo sakupljale bio je od kraja aprila do maja. Taj med je uvijek bio blag i svijetao, jer su pčele nektar sakupljale iz cvjetova stabala jabuke, trešnje i kruške u našem voćnjaku i livadske trave. Taj med je mama ostavljala nama i sipala ga u staklene tegle. Med bismo jeli ujutru uz priganice, puter i vruće mlijeko ili kakao s cimetom.

Metalnim nožićem mama bi sastrugala bijeli vosak sa saća, a saće stavila u vrcaljku. Ispod vrcaljke bi stavila posudu u koju bi se med iz saća slivao. Mama nikada ne bi uzimala sav med iz košnica, jer je brinula da ostane dovoljno hrane pčelama za zimu.

Prije samo tri godine, kada je meni bilo pet, na našem imanju nije bilo medišta niti voćnjaka. Bila je samo livada. Plodno zemljište, ali prazno. Mama je toliko voljela pčele, da je već tada počela ploditi zemlju za uzgajanje voća iz čijih cvjetova će pčele sakupljati nektar i nositi ga do medišta. Toliko je voljela pčele i med, da je čak meni, svom jedinom djetetu, dala ime Melissa. Melissa potiče iz grčkog jezika i znači medonosna pčela. Pored pčela i meda, moja mama voli i grčku mitologiju. U grčkoj mitologiji, Melissa je prelijepa nimfa koja je hranila Zeusa medom.

Mislim da se mom babi nije mnogo sviđala mamina ljubav prema pčelama, a ni pčele, jer su ga stalno ujedale. Kada mi je bilo pet godina, moj babo je odlučio da napusti i mamu, i mene i praznu livadu bez voćnjaka i medišta.

Mama mi nikada nije rekla zbog čega je babo odlučio da ode od nas, niti sam je ikada vidjela da plače preko dana. Po danu, bila je astronaut i majka pčela. No, jedne večeri, došla je moja tetka, mamina sestra, kod nas na imanje u posjetu. Čula sam šaptanje i duboke udisaje koji su dolazili iz spavaće sobe moje mame. Nagnula sam glavu preko drvenog okvira vrata i vidjela mamu kako rukama zabada svoju bradu u šake i plače.

“Nemoj, bona, čuće dijete.”

“Neka, čuje.”, rekla je moja mama iznervirano. “Svejedno će nekad saznati da nas je njen babo ostavio zbog druge žene.”

Moj babo je otišao s maminom najboljom prijateljicom. Nemam mnogo uspomena od nje, ali sam je vidjela na puno fotografija moje mame, mog babe i mene, kad sam bila beba. Ta žena je bila skoro na svakoj fotografiji. I sigurna sam, da nije otišla s mojim babom, danas ne bih imala jednu, već dvije tetke. Ona bi bila žena koju bih zvala u bilo koje doba noći, ako moja mama ne bi mogla doći. Moja mama je bila bliža s njom, nego s rođenom sestrom.

“Pojedoše mi jetru njih dvoje.”, grcala je moja mama u slanim suzama, koje nijedan med ne bi mogao zasladiti. Mislim da moja mama i dan danas nosi ukus soli na vrhu jezika zbog toga.

Iako nije sasvim nestao, vremenom je ukus soli oslabio. Cvjetovi na stablima voćki u našem voćnjaku su procvjetali i prvi livadski med je sazrio.

Mama me je stavila u krilo jedan dan i rekla mi da se babo nikad više neće vratiti. Pogledala me je u oči i vratila moju šišku iza ušiju. Poljubila me je u obraz i čvrsto zagrlila. Znala sam, ja više nemam babu. Ne zato što je umro, nego zato što je odlučio da smo mi za njega umrle. Malo sam zavidjela i zavidim mojim drugaricama i drugovima u čijim su svjetovima i mama i babo, ali sam prihvatila da svijet može biti dobar, iako je u jednoj osobi.

Prije nekoliko dana, mami je zazvonio telefon. Sjedile smo u dnevnoj sobi i gledale televiziju. Mama je podigla slušalicu i nakon samo nekoliko sekundi, lice joj je bilo blijedo kao papir.

“Mama, šta je bilo?”, pitala sam. “Je li?”

Odmahnula je rukom. Kao da je željela reći, neka sad. Stavila je vrh prsta u usta i počela ga gristi, dok meso nije postalo crveno. To je bio njen tik kada je bila nervozna. Gledala me je sa brigom u očima, koju ja u tom trenutku nisam razumjela. Oči su joj djelovale kao da je u njima ponor. Crna rupa koja je usisala svu radost iz svijeta oko nje.

“Dobro, čekam te.”, rekla je mama i spustila slušalicu.

Duboko je uzdahnula i ponovo me pogledala. Privukla me je sebi i čvrsto me zagrlila.

Nakon sat vremena, čulo se auto koje se parkiralo ispred ulaza na naše imanje i ušli su tetka i tetak. Tetka je zagrlila prvo mamu, pa mene, a tetak me je pomazio po kosi, uštipnuo za obraz i pružio mi čokoladu sa suhim grožđicama i lješnacima. Sjeli su za sto. Znala sam da imaju nešto ozbiljno za pričati.

“Ne može mi uzeti imanje. Gdje je bio prije nego što sam stvorila sve ovo?”, pitala je moja mama mog tetka.

“To može biti tvoj osnov na sudu. On nema pravo na voćnjak i medište, jer si ih ti sama uzgajala. Ali ima pravo na kuću. Pola kuće. Kuća je ipak na njegovo ime.", rekao je tetak pravnik.

Mama je prvo šetala ukrug, s jedne strane dnevne sobe, na drugu. Sve vrijeme je držala vrh prsta prislonjen o ivice dva prednja zuba gornje vilice. Za to vrijeme tetka me je nježno, ali zabrinuto, gledala. Mama je konačno sjela za sto.

“Šta traži da mu dam?”, pitala je mama ozbiljnim glasom.

“Ne znam kako ovo da ti kažem…” rekao je tetak.

“De reci. Od njega sve očekujem”, rekla je mama.

“On hoće da sagradi novu kuću na livadi na kojoj je medište i da tu živi s ženom i bebom. Ovu kuću će ostaviti tebi.”

Tad smo saznale da je njegova nova žena trudna i da ću dobiti polusestru ili polubrata. Saznale smo i da moj babo, koji nas je ostavio prije toliko godina, sada želi da se doseli odmah pored nas i uništi medište s pčelama za koje se mama godinama trudila.

“Ne dam pčele. Neka sve uzme, ali pčele nek’ ne dira. Šta su mu pčele krive?”, vikala je mama.

Tu noć su moji tetka i tetak spavali kod nas, jer je moj babo trebao doći s bagerom i geometrom sutradan. Mama nije spavala. Vidjela sam da je svjetlo u dnevnoj sobi gorilo sve do rano ujutru. Ujutru je mama izašla bez svog astronautskog odijela i otišla do medišta. Poklonila se pčelama i otvorila poklopce na drvenim kutijama da pčele izađu.

Nakon nekoliko sati, kada su tetak, tetka i mama pili jutarnju kafu, čuo se zvuk bagera i automobila.

“Ostani unutra.”, rekla mi je mama.

Izašla je napolje, a za njom i moji tetak i tetak. Nisam se nadala da će moj prvi susret sa ocem nakon toliko godina biti baš ovakav. I ja sam izašla napolje. Mama nije ni pogledala oca, već je odmah otišla do medišta, da vidi da li su pčele otišle. Stajala je tamo nekoliko minuta. Otac je dao znak bageru da krene u tom smjeru. Tetak i tetka su se počeli svađati sa mojim ocem i ubjeđivati ga da da mojoj mami nekoliko dana da ručno skloni pčele. Otac je rekao da nema vremena i da gradnja nove kuće treba biti završena, prije nego se njegova nova žena porodi.

Počela sam trčati pored bagera i auta do mame. Stajala je kao ukočena, ali razniježenog lica.

“Šta je bilo, mama?”, pitala sam je zadihano.

Kroz blagi smješak mama je rekla: “Pčele neće da idu.”

Nijedna od pčela nije napustila medište. Sve su mahale svojim krilcima i širile vosak preko zrelog livadskog meda.

“Znaju da im je ovo kuća”, rekla je mama.

Čule smo zvuk bagera i djelovalo je kao da se zemlja ispod nas trese. Tetka je vikala da se pomjerimo bageru s puta. Mama je stajala i mazila me po kosi.

“Pčele pamte. Nemoj to da zaboraviš.”, rekla mi je nježno.

Ubrzo smo čule zujanje koje je nadjačalo zvuk motora bagera. Kao da su sve pčele iz medišta signalizirale jedna drugoj da je vrijeme da se pobune. Podigle su se iz košnica i usmjerile prema bageru u kojem je muškarac koji je vozio sjedio otvorenih prozora. Pčele su počele ulaziti kroz otvorene prozore i bosti nepoznatog muškarca i moga oca. Moj otac je uspio ući u auto i odvesti se sa medišta. Moji tetka i tetak su pozvali hitnu pomoć koja je došla i odvezla muškarca iz bagera. Mama je ušla u bager i odvezla ga do mjesta gdje se odlagao gradski otpad.

Moj otac nas nikada više nije zvao, a tetak nam je nakon nekoliko dana potvrdio da će se moj otac ipak preseliti sa ženom i bebom u Njemačku.

Zemlja na ovom imanju ga nikada nije prihvatala, a ni pčele. Pčele ipak poznaju ljude.

Neke zanimljivosti o pčelama. Za samo kilogram meda, pčele obiđu oko četiri miliona cvjetova i pređu udaljenost jednaku tri puta oko Zemlje. Samo ženke pčele imaju žaoku i mogu ubosti. Medonosne pčele mogu ubosti samo jednom, jer im žaoka ima sitne kukice koje se zaglave u koži sisara ili čovjeka kojeg ubodu. Ubrzo nakon toga umiru.

Koliko li je ženki pčela izumrlo da bi spasilo naše medište?

Mama je skupila svako sitno tijelo koje je mogla naći među vlasima trave i odložila ga u vreću. Ponosno ljubeći sve svoje pčele. Uvijek je govorila da pčele znaju prepoznati ko ih voli i poštuje i gdje je njihov dom.

I stvarno, pčele su ostale. Braneći nju. A ona braneći njih.