Nekoć davno, jako davno, u Evropu se u obliku srca ucrtaše granice jedne male, a tako velike zemlje koja pravu i iskrenu ljubav pruža. Hodajući zemljom mojih predaka buka u glavi postane tiša i tada osjećam ono malo zrno pripadnosti koja svaka jedinka po svijetu traži.

Pred polazak u zemlju koja će mi pružiti bolju budućnost, a koju nikada neću moći nazvati domovinom, usnih jedan nadasve neobičan san koji mi otkloni svaki strah:

Vozom iz Sarajeva može se putovati do Banja Luke pa iz Banja Luke za Mostar, a ja, vođena željom da vidim što više svoje zemlje (možda posljednji put), odlučih kupiti kartu iako ova ruta baš i nije logična. Već sljedeće jutro stajah na peronu gdje se smjenjuju putnici koji pokušavaju stići na posljednju vezu Sarajevo i grad u koji su naumili da idu. Nervozno držeći kartu u ruci iščekujem dolazak voza. Podigoh pogled, a iznad mene sat koji pokazuje 7 sati. Čas gledam u kartu, čas na sat. Voz je već trebao stići. Hvata me panika da sam propustila možda jedinu priliku, ali baš tada se u daljini začu huktanje lokomotive i od silnog uzbuđenja polako gubim pojam o vremenu. Ustajem i krećem ka vozu, miješam se sa ljudima koji se ukrcavaju i iskrcavaju, a onda me djed koji je do maloprije sjedio pored mene povuče unazad i reče da to nije moj voz. Pokušavam otrgnuti ruku iz njegove i ukrcati se, stišćući kartu, imam osjećaj kao da mu je cilj da mi uništi priliku. Putnici se po posljednji put pozivaju na ukrcavanje, a ja ne mogu biti jedna od njih. Vrata se zatvaraju, voz odlazi i tek tada djed pušta moju ruku. Izgubih posljednji atom snage te moje biće klonu na pod, a on mi reče kako pravi voz tek treba doći. Uze mi ruku koja i dalje čvrsto stišće kartu i pokaza mi da je broj našeg voza 2511 te da prošli nije nosio taj broj. Nakon što ustadoh upitah ga kako zna kuda idem, a on mi reče da je u mojim očima vidio plamen ljubavi te da je siguran da želim ići na voz koji povezuje tri najbitnija grada Bosne i Hercegovine. U daljini se začu huktanje, ovaj put huktanje lokomotive na koju se trebam ukrcati te mi srce stade jače udarati. Ukrcavši se dugo sam sjedila sama u kabini sve dok mi slabašno kucanje na vrata nije privuklo pažnju. Bio je to djed od maloprije. Nakon što je sjeo rekao mi je da se zove Salih te da mnogo voli Bosnu i Hercegovinu i zato želi po ko zna koji put vidjeti sve njene ljepote. Izustivši to pogled mu je odlutao ka zelenilu koje se vidjelo kroz prozor. Sjetno je uzdahnuo, a ja sam ga pitala šta njemu predstavlja Bosna. Pogledom punim ljubavi rekao je:

”U Bosni svaka rijeka nosi kapljice priča željne da bude ispričane i da se o njima nadaleko čuje. Vidiš ove šume koje ponosno i prkosno stoje? E to ti je Bosna. Zemlja koja je preživjela mnoge nedaće i koja će, sve dok je njenih stanovnika, ostati prkosna i vječna!”

Nakon toga smo počeli razgovarati o našim životima te mi je rekao da nikada nije mogao otići iz svoje zemlje ma koliko ga nestašica i siromaštvo tjerali. Rekao je da će umrijeti baš ovdje. Rekao je on mnogo toga, a između ostalog i da je za svojih 84 godine jedino u BiH bio ono što zaista jeste i da je jedino ovdje nešto njegovo. Pričao je on zaista lijepo o Bosni, vrijeme proletje te se mi iz Sarajeva nađosmo u Banja Luci, a onda i na peronu u Mostaru. Iskrcali smo se te ga pitah ako toliko voli Bosnu koliko onda voli Hercegovinu, a on mi reče:

“Jedno je to sine, nemoj dozvoliti da ti jedno dijele. Idi obalom rijeke i sve će ti se samo kazati.”

te se izgubi u masi. Eto, poslušah ga. Zastah na obali Neretve i pogled me ostavi bez daha. Sunce, veličanstveni most i žubor rijeke me smiriše, podsjetiše da dišem i živim blagoslovljena znajući da mi je život dao priliku da baš ovu zemlju domovinom nazovem. U momentu kao da cijeli svijet utihnu, a rijeka postade jedini izvor života, kao da ispočetka počeh živjeti.

Zrake sunca koje uđoše u moju sobu me probudiše iz sna u kom sam shvatila mnogo toga. Shvatila sam da su Bosna i Hercegovina dvoje koje se upotpunjuje i veže u jedno, ja mnogo volim i Bosnu i Hercegovinu te sam ponosna Bosanka i Hercegovka. Ponosna sam na svoje ljude i sve zbog čega je moja zemlja danas ono što jeste. Odlazak me više ne plaši, jer znam da ću gdje god bila uvijek imati samo jednu voljenu i ljubljenu domovinu te da će korijeni ostati isti. Znam i da će svaki kamen ostati na svome mjestu te da ću se uvijek, bez obzira na sve, imati kome vratiti!

Domovino, zaista si jedna i jedina!