Stajao je na ivici starog, drvenog stola u dnevnog boravku. Nebesko plave boje. S cvjetovima bijelih rada kojima je njegova glatka i sjajna površina, skoro kao porcelan, bila oslikana. Iz otvora ili grlića na vrhu, isparavao je vrući zrak. Mama je u provreloj vodi natopila nekoliko cvjetova kamilice, ubranih na livadi odmah ispod našeg porodičnog imanja i osušenih na tavanu naše male, porodične kuće.

"Kamilica smiruje.", rekla mi je. "Liječi bolan stomak, a i tugu."

Čaj treba odstojati barem deset minuta, prije nego ga izlijem u šolju i stavim šećera ili meda unutra.

U gornjoj polici, iznad sudopere, je uvijek bilo svježeg livadskog meda. Komšija koji živi pored nas ima svoje medište i voćnjak pun krušaka, jabuka i šljiva, kao i zdravo livadsko bilje, iz kojih pčele skupljaju nektar. Potom ga odnesu do medišta i prave livadski med. Svijetložut, skoro zlatan, tečan i pitak kao voda.

Posmatrala sam kako se vreli zrak puši iz grlića čajnika na stolu. Stajala sam na terasi u istim pantalonama i sivoj majici dugih rukava u kojima sam i došla kući s puta.

Pronašla sam sivo ćebe na tavanu, kojim se mama često pokriva, kada je jutro svježe i kad se temperatura spusti, a ona želi da se nagleda drveća, trave i prirode koja još uvijek sanjivo protrljava oči, prije nego se sve probudi.

Zagrlila sam mekim ćebetom svoja ramena, grudi, stomak, vrat i donji dio lica. Spustila sam nos, još uvijek osjetljiv i nadražen od proljetne prehlade, na meku i nježnu tkaninu. Ćebe je mirisalo na mamin parfem.

Mama miriše na svježinu. Ono kada provjetriš prostoriju po toplom proljetnjem prijepodnevu i nosnice ti ispuni svježi zrak. Zrak maminog parfema je nosio miris svježe kamilice.

Gurnula sam nježno vrhovima prstiju vrata terase i ušla u dnevni boravak.

Skinula sam ćebe sa svojih ramena i raširila po maloj ugaonoj pored stola. Podigla sam čajnik sa stola i nasula punu šolju čaja. Bijela šolja sa plavim linijama pri dnu. Set koji je mama dobila na poklon od babe kad sam se ja rodila. Te šolje smo svi uvijek morali najviše paziti. Jedino smo ih koristili kada se dešavala neka posebna prilika. Rođendan, Bajram ili neko drugo slavlje.

Stavila sam šolju na tacnu i približila je ivici stola, gdje sam ja htjela sjesti.

Čučnula sam i sjela na pod između ugaone sa sivim ćebetom i drvenom stola na kojem su bili mamin čajnik i šolja puna vrućeg čaja od kamilice.

Sobu je najednom ispunila toplina. Moja glava i desna strana lica su se našli na maminom krilu. Prolazila je svojim prstima mekanim, ali pri vrhovima ogrubjelim od praška za pranje robe i suđa, između vlasi moje kose. Sklopila sam oči i pustila da mi nosnice ispuni mješavina maminih mirisa. Svježa kamilica, med i prašak za pranje robe i suđa.

Probudio me je alarm koji je zazvonio na telefonu.

Ležala sam na maloj ugaonoj pokrivenoj maminim sivim ćebetom.

Ustala sam i protegnula se, umorna od puta. Pogledala sam na sat. Bilo je dva sata ujutru. Kapljice čaja od kamilice su se cijedile niz čajnik, a čaj u šolji je bio hladan.

Otišla sam do kuhinje da popijem čašu vode da rashladim grlo. Na zidu, pri ulazu u kuhinju, stajao je kalendar. Stranica koju nikada od tog trenutka nismo okrenuli i jedan datum zaokružen pri dnu stranice.

Godinu dana kasnije, stigla sam u malu porodičnu kuću na isti datum. Bila je godišnjica mamine smrti.