U vremenu kada patrijarhat i dalje oblikuje svakodnevicu – naročito žena – retko se čuje glas koji iznutra i iskreno osvetljava tu stvarnost.

Još ređe, taj glas dolazi od mladog muškarca.
Marko Vulević, autor feminističke novele Melem za uspomene, upravo je takav glas.

Rođen 2002. godine u Beranama, danas student političkih nauka u Kelnu, Marko piše sa retkom kombinacijom hrabrosti, nežnosti i društvene svesti. Njegova knjiga daje prostor ženama koje nose iskustva nasilja, tišine, tuge i otpora – ali i nežnosti, bliskosti i snage.



U ovom razgovoru govorimo o tome kako nastaje književnost koja menja perspektive, kako izgleda pisati iz pozicije saveznika, zašto je empatija radikalna – i kakav trag književnost može da ostavi u svetu koji vapi za pravdom.

Autorka intervjua: Nikolina Šipoš

Za početak – ko je Marko Vulević kada ne piše?
Kako bi se predstavio nekome ko te još ne poznaje?

Kad ne pišem - nijesam pisac, nijesam ime na koricama, nijesam ni Marko u onom ozbiljnom „akademskom“ smislu.

Kad ne pišem, ja sam jedan običan dječak iz Andrijevice, sa neobično velikim snovima.

Dječak koji je ponikao iz tišine, iz kuće u kojoj se više ćutalo nego govorilo, ali se voljelo duboko, tiho i istrajno.
Odrastao sam u porodici koja nikad nije imala mnogo, ali je imala sve – smijeh i ljubav.
Moji roditelji su cijelog života nosili više tereta nego što su mogli da podnesu, i nijednom nijesu pustili da im to postane izgovor.

Sve ono sa čim sam se borio kroz život je postalo temelj mog obrazovanja, moje slobode i svakog mog teksta. Ljubav se uči kroz siromaštvo.

Zahvaljujući svemu tome, danas sam pisac, stipendista četiri strane vlade, višestruki dobitnik
nagrada za najboljeg studenta u Crnoj Gori, i master student u Kelnu.



Ali, te titule ne znače ništa ako ne ostanem ono što su me naučili – da budem čovjek i u srcu dijete.

Volim knjige, sarme i Aperol Spritz.
Možda sam, zapravo, najviše – ono što nikad nijesam
bio, bezbrižno dijete.

Od Andrijevice do Kelna – tvoj lični i obrazovni put je zanimljiv.

Kako je taj prelazak iz jednog društvenog konteksta u drugi uticao na tvoje razumevanje identiteta, slobode i pisanja?

Put od Andrijevice do Kelna bio je mnogo više od geografskog kretanja – to je bio put kroz bol, ćutanje i unutrašnje lomove.

Ljudi najčešće vide samo jednu stranu medalje – vide
uspjeh, stipendije, priznanja. Ali rijetko ko zastane da pogleda drugu stranu.

A na toj drugoj strani medalje je bio dječak kojeg društvo nije voljelo.
Dječak kojeg su ismijavali zbog boje glasa, zbog siromaštva, zbog toga što je bio drugačiji.

Plakao sam skoro svakog dana vraćajući se kući iz razreda u kojem sam bio sam, bez ijednog sigurnog pogleda. Osjećao sam se kao greška u svijetu koji ne voli tihe, osjetljive i "autentične".

Ali vremenom – ono što je boljelo počelo je da gradi.
Počeo sam da pišem da ne bih emocionalno pukao.
Počeo sam da sanjam jer nisam imao gdje drugo da idem.
Gimnaziju sam završio u Beranama kao jedan od najboljih učenika.
Fakultet političkih nauka kao najbolji student u Crnoj Gori.
A sada sam na master studijama u Kelnu, u nekom svijetu koji me prvi put ne pita što nijesam isti kao ostali, već šta imam da kažem.

U tom prelasku, naučio sam da sloboda nije stvar geografije – već unutrašnje hrabrosti da
budeš ono što jesi, čak i kad te zbog toga kažnjavaju.

Identitet više ne nosim kao teret, nego
kao zastavu – krpljenu, ali uspravnu.

Pišem ne da pobjegnem, nego da ostanem.
Pišem jer želim da drugi dječaci i djevojčice koji se danas vraćaju kući u suzama znaju – niste sami.
I nije kraj.

Kada si prvi put osetio potrebu da pišeš?

Da li pamtiš svoje prve rečenice, teme,

impulse?

Počeo sam da pišem u petom razredu osnovne škole, na časovima literarne sekcije.
Prva pjesma koju sam ikad napisao bila je posvećena mojoj majci – borcu, heroini i ženi koja me
naučila da nosim svoj život dostojanstveno, bez obzira na sve što on nosi.

I danas se sjećam tih prvih stihova, naivnih i dječijih, ali punih srca:

“Mama, mama, mama,
Uvijek lijepa, uvijek dama.
Ko je uvijek tu s nama?
Pa naravno, mama.
Prava si dama,
Volim te mama.”

To su bili moji prvi stihovi. I čini mi se da je moja majka, tada i zauvijek, ostala moja najveća
inspiracija.

Nije to bila samo pjesma – to je bio prvi pokušaj da napišem ljubav, onu istinsku,
bezuslovnu, jedinu koju sam tada znao da prepoznam.

Moja majka je hrabra žena koja me naučila da uvijek držim glavu uspravno, čak i kada bi sve
u meni htjelo da se sruši.

Ako ikako čita ovaj intervju, želim da joj kažem samo jedno:
Volim te.
I sve što jesam, poniklo je iz tebe.

Od svih tema, odlučio si da pišeš o ženskim iskustvima u patrijarhalnom društvu.

Zašto ti je ta tema važna – i šta te je motivisalo da joj se posvetiš kroz književnost?

Odrastajući, vidio sam koliko žene u mom okruženju pate - tiho, dostojanstveno, neprimijećeno.

Bile su to majke koje se nikad nijesu žalile, bake koje su ćutale i kad su lomile iznutra, sestre koje su morale biti hrabrije nego što bi iko trebalo da bude.

Ta tuga se nije učila iz knjiga – ona se disala svakog dana.

U patrijarhalnom društvu u kojem sam rastao, bilo mi je jasno da je ženska bol često nevidljiva, a njihova snaga uzimana zdravo za gotovo.

I baš zato sam znao da želim da pišem o njima.
Ne kao posmatrač, već kao saveznik.

Vjerujem da pravi muškarci jesu, i moraju biti, feministi. Jer rodna ravnopravnost neće
postojati dok god muškarce ne učimo šta ona znači.

Dok god ćutimo, mi biramo stranu.
A ja sam izabrao da pišem.

“Melem za uspomene” je prva feministička novela napisana od strane muškarca u Crnoj Gori.
I da, osjećam se kao revolucionar.

Ne zbog pohvala, već zbog tišine koju sam probio.

Na Balkanu su žene oduvijek bile heroine – ali bez ijednog ordena.

Ako ova knjiga može da im bude makar riječ zahvale, stih dostojanstva, ili glas koji nijesu imale – onda znam da sam uradio nešto što ima smisla.

Pišem za njih. I zbog njih. I s njima.

Kako je izgledao proces građenja ženskih glasova

Jesi li imao uzore, razgovore,

istraživanja koja su te oblikovala?

Izgledao je teško – i lako, istovremeno.
Teško jer ući u svijet boli, tišine i nepravde kroz koju
svakodnevno prolaze žene nije jednostavno.

Bilo je emotivno iscrpljujuće.
Pisati o nasilju, o gubitku, o nemoći i o tome koliko duboko patrijarhat zadire u tijela i duše – to ostavlja trag.

Mnoge večeri sam završavao u tišini, praznog pogleda, pokušavajući da razumijem nešto što
nikada nisam iskusio, ali sam znao da moram prenijeti s poštovanjem.

Ali s druge strane – bilo je lako. Jer nasilje nad ženama i emocionalna hendikepiranost muškaraca su svuda oko nas.
Samo treba da otvorimo oči.

Dovoljno je da pogledamo u bilo koju ženu iz naše blizine – i vidjećemo po komadić bola koji nikada nije smio biti tu. Svaka od njih nosi bar jedan djelić slagalice o kojoj se ćuti. I to me tjeralo da nastavim.

Uzore sam imao – i još ih imam.
Uzori su mi sve žene koje su preživjele, koje su opstale, koje su, i kad su padale, same sebe dizale.

Uzori su mi ženske borbe na Balkanu, tihi otpori,
nenašminkani pogledi, stisnute pesnice u džepovima.

Zar mi treba veća inspiracija od toga?

Zato novela i završava rečenicom:
“Dragi čitaoče, nemoj da misliš da se ovo nikom nije desilo. Sve se ovo desilo nekom.”

Jer jeste. I dešava se i sada.
Moje je bilo da slušam. Da pišem. I da ne zaboravim da nijedna riječ nije važna ako ne stoji u
službi nečije istine.

Kao mladi muškarac koji se jasno postavlja kao saveznik žena, da li si se suočavao sa

kritikama, nerazumevanjem ili podrškom – i kako si ih doživeo?

Jesam.
Naravno da jesam.
Bilo je komentara tipa:

"Što ti imaš da pišeš o ženama?", "Što ne
pišeš o nečem drugom?", "Mlatinjaš!"

Ali iskreno? I am like: I DON’T GIVE A FUCK.

Ja nijesam počeo da pišem da bih se svima dopao. Nijesam rođen da ćutim, niti da tapšem patrijarhatu po ramenu.

Ako biti protagonista znači biti meta, neka budem.
Ako braniti žene znači izgubiti poneki lažni aplauz, neka ode.

Ja ne pišem da bih bio simpatičan.
Pišem da bi “na mom groblju niklo cvijeće za neko buduće pokoljenje”.
Pišem jer ne mogu da gledam i ćutim.

Kako je nastajala novela Melem za uspomene?

Da li postoji jedan ključni trenutak ili

osećaj koji je bio okidač?

Melem za uspomene nije nastao kao ideja – već kao unutrašnja potreba.
Godinama sam gledao kako žene u mom okruženju ćute.
Kako preživljavaju ono što nijedna ne bi trebalo da
doživi.
Gledao sam i kako muškarci ćute.

I znao sam – ako ću biti bilo ko na ovom svijetu, onda moram biti neko ko to neće.

Roman je rastao zajedno sa mnom.
Pisanje je bilo proces – bolan, emotivan, ali i iscjeljujući.

Nijesam želio da pišem fikciju.
Želio sam da napišem ono što svi znamo, a niko ne kaže.

I zato nijesam tražio inspiraciju u knjigama – već u stvarnim ženama.
U njihovoj tišini, u njihovim pogledima, u njihovoj snazi.

Bilo je teško. Jer ovo nijesu likovi – ovo su sudbine.
I znao sam da ih moram prenijeti s poštovanjem, ali i s gnjevom.

Iako je priča smještena u fiktivno okruženje, sve u njoj je stvarno. Sve.

Na kraju, nije me oblikovao jedan događaj.

Oblikovalo me pitanje koje nijesam mogao da odagnam:
Dokle ćemo više da ćutimo?

I upravo zato – melem za ove rane možda ne postoji, ali postoji novela koja vam pomaže da
shvatite da nijeste sami.

Knjiga je izuzetno emotivna, ali i politički promišljena.

Da li si imao dilemu da li da

ideš više u umetnički ili aktivistički pravac – ili je kod tebe to neodvojivo?

Kod mene je to neodvojivo.
Ja ne pišem da biram strane između umjetnosti i angažmana – ja pišem jer vjerujem da svaka prava umjetnost jeste angažman.
Nije moje pero neutralno.
I ne želim da bude.

Kad pišem, ne pitam se: da li ovo zvuči politički?

Pitam se: da li je ovo stvarno boli ovoliki ili više?
I ako boli – onda znam da idem pravim putem.

U mom svijetu, metafora je protest.
Slika je vrisak.
Tišina je optužnica.

“Melem za uspomene” nije pisan da bi bio samo čitan – pisan je da bi se osjetio, da bi se zadrhtalo, da bi nekom stao knedlo u grlu i da više nikad ne prođe pored nepravde kao pored ničega.

Ne vjerujem u književnost koja šapuće dok svijet viče. Vjerujem u književnost koja ustaje kad svi spuste glavu.

I možda to najbolje opisuje sve što radim: ja ne znam da napišem priču, a da u njoj ne gori makar jedna istina.

Koji ti je deo pisanja bio najteži – i zašto?

Da li si se negde morao i sam distancirati

zbog intenziteta teme?

Postoje dijelovi romana koje nijesam odmah mogao da napišem.
Ne zato što nijesam znao kako – nego zato što sam znao predobro.

Pisati o porodici glavne junakinje za mene je bilo
posebno teško.
Ne zbog nje, već zbog mene.
Jer neke rečenice traže da ogoliš sebe, a ja nijesam uvijek bio spreman da stojim tako nepokriven pred sopstvenim riječima.

Pisac bira riječi, ali i ono što prećuti.

I bilo je trenutaka kada sam, umjesto da nastavim da
kucam, zatvarao dokument, šetao po sobi, pokušavao da izbjegnem pogled u sopstveni tekst.

Nije svaki bol za izgovaranje. Neki se samo prenese – i ćutnjom.

Možda baš zato ti dijelovi romana djeluju najtiše, a najviše bole. Jer su pisani iznutra, sa granice onoga što može da se izdrži.

Naslov “Melem za uspomene” nosi u sebi i bol i nežnost.

Kako si ga odabrao – i šta on za tebe znači?

Naslov mi je bio najteži. Sve drugo je moglo da dođe iz boli, iz misli, iz priče – ali naslov je morao da dođe iz mene.
I jeste.

Nije se desio za stolom, već u snu.
Pojavio se sam, kao da je čekao da budem spreman da ga prepoznam.

Kad sam se probudio, odmah sam ga zapisao.
Znao sam – to je to.
Kao kad prvi put pogledaš nešto i osjetiš da ti je suđeno.

Jedna od posljednjih rečenica u romanu je: „Šteta što ne postoji melem za uspomene.”
I to zaista osjećam.

Jer uspomene znaju da bole dublje od svježe rane. Nema melema za ono što si preživio, ni za ono što si gledao, ni za ono što te oblikovalo tiho, iznutra.

Zato je naslov nježan, ali i pun bola.
On ne obećava izlaz, ali nudi razumijevanje.
Nudi prisustvo.

Melem za uspomene je sve ono što bih volio da sam imao – u rečenici, u zagrljaju, u tišini između dvoje ljudi.

Kakve su reakcije čitateljki i čitalaca koje su te posebno dotakle?

Da li ti se neko javio sa ličnom pričom?

Od kad je Melem za uspomene ugledao svjetlo dana – evo već sedam mjeseci – ja kao da svaki dan iznova učim koliko književnost može da takne čovjeka tamo gdje ni zagrljaj ne dopire.

Svako malo mi stigne poruka. Duga, iskrena, topla.
I priznajem – često je pročitam i rasplačem se.

Ljudi mi se javljaju da mi povjere dijelove sebe.
Neke žene mi pišu da su se prepoznale u junakinjama, da su prvi put osjetile da neko razumije ono što su ćutale cijeli život.

Bilo je rečenica koje su me zatekle:
“Ova knjiga me natjerala da oprostim sebi.”
“Prvi put sam ispričala svoju priču jer sam vidjela da nijesam jedina.”

Na promocijama – suze u publici. Ponekad ni ja ne umijem da govorim do kraja, jer emocija nadjača sve što sam mislio da znam.
A tada shvatim – sve zbog čega sam sumnjao, ćutao,
lomio se… bilo je vrijedno.
Jer kad ti neko, koga nikad nijesi sreo, pokloni svoju bol – i svoje povjerenje – to je više od nagrade.
To je čudo.

I za mene, to je najljepši osjećaj koji jedna knjiga može da donese.

Šta za tebe znači kada ti neko kaže da si "dao glas onima kojima je glas utišan"?

To znači – revoluciju. Tihu, ali nepovratnu.
Onu koja se ne desi na ulici, već u nečijem grudnom košu.
Kad ti neko kaže da si dao glas onima koji su ćutali – to nije kompliment.

To je odgovornost. I čast.
To znači da se kroz tvoju rečenicu neko uspravio.

Da je neka žena pročitala stranicu i po prvi put rekla:
“Ja vrijedim.”

To nije samo književnost.
To je lom.
To je promjena.
To je ono zbog čega pišem.

Iako sve što sam napisao stane samo u jednu posljedicu – da je neko prepoznao svoju bol, nazvao je imenom i prestao da se stidi – onda je sve ovo bilo vrijedi svake sumnje, svake suze, svakog dana pisanja.
Jer ja nijesam pisao da me čuju.
Pisao sam da njih čuju.

Na čemu trenutno radiš?

I u kom pravcu vidiš svoje naredno stvaralačko poglavlje?

Trenutno radim na svojoj prvoj satiri – romanu koji ismijava političku scenu na Balkanu.

A materijala, nažalost, ima više nego dovoljno.
Politika je ovdje odavno prestala biti ozbiljna stvar. Političke elite ponašaju se kao karikature, dok narod tone.

Sve je više glume, a sve manje odgovornosti.
Elite su sve bogatije, a narod – sve siromašniji.

I to više nije ni tužno. To je postalo – presmiješno. Samo što niko ne želi da se prvi nasmije, jer zna da će mu suza krenuti odmah nakon.

Zato želim da napišem priču koja će da zaboli kroz smijeh.
Koja će da ogoli licemjerje, bahatost, i lažni moralizam.
Satira mi omogućava da kažem istinu bez ukrašavanja – i da je čitalac prepozna, i prije nego što je spreman da je prizna.

Nakon Melema, koji je bio tiha bol, nova knjiga će biti – glasna kritika.
I možda, između redova, opet neka nada.

Jer ako više ne možemo da vjerujemo u političare – možda još uvijek možemo da vjerujemo u knjige.

Šta bi voleo da čitateljka/čitalac ponese sa sobom nakon poslednje stranice tvoje knjige?

Volio bih da ponese osjećaj da više nikad ne smije da ćuti kada prepozna nepravdu.

Da ne zaboravi nijednu Milicu, Eminu ili Selinu iz knjige – jer ona nije samo književni lik.

Ona je komšinica, koleginica, prijateljica, sestra, majka. Možda i ona sama.

Volio bih da, kad zatvori knjigu, ostane neko vrijeme u tišini.
Da je zaboli tamo gdje ne zna ni da objasni.
I da tu bol ne potisne – nego da je pretvori u pažnju, u razumijevanje, u glas.

Želim da ova knjiga ne bude samo priča koju su pročitali.
Nego ogledalo.
I podsjetnik.

Da, koliko god svijet bio okrutan – istina još uvijek ima snagu.
A podrška, ako je iskrena, može biti i melem i oružje.

Ako je makar jedno srce za nijansu mekše nakon što pročita Melem za uspomene – onda ova knjiga nije bila knjiga.

Bila je susret, bila je revolucija.

U svetu u kojem su žene često svedene na tišinu, a empatija se retko podrazumeva, Melem za uspomene dolazi kao tiho, ali duboko pomeranje.

Marko Vulević ne pretenduje da govori u ime žena – on piše da bi im se približio, da bi ih čuo, i da bi svet oko nas učinio bar malo mekšim, pravednijim, istinitijim.

U vremenu kada književnost neretko beži od odgovornosti, ovaj roman pokazuje da su reči – kada su iskrene – itekako političke.

I da umetnost, kada nastaje iz slušanja, može postati i čin otpora.

Ako vas je ovaj razgovor dotakao, podelite ga s nekim kome bi mogao značiti.
Ne zaboravite: svaka priča koja menja svet počinje slušanjem.