Noć je mirna. Ništa se ne čuje osim šuma rijeke koji do mene dopire kroz poluotvoreni prozor. Po njemu se sakuplja rosa; duboko smo u zimi i čini se kao da će ona vječno trajati. Već šest mjeseci se temperature nisu digle iznad nule. U mojim rukama je plišani medo zvani Gljiva. Ponekad ga čak i persiram.
Gospodin Gljiva, poštovani.
Toplo mi je. Deka, prekrivena mrazom, teška oko osam kilograma, me pritišće i grije. Alarm gasim treći put i otpuhujem. Ko je on da zvoni? Stišćem svog medvjeda. Obraćam mu se: “Koliko još?”
On odgovara: “Mjesec. Istrpi.”
Trepavice su mu se zaledile i oči su mu poluotvorene. Ne sjećam se kad je bilo drugačije. On nije imao priliku vidjeti Sunce, jer sam ga oživio tek kad sam imao sedam godina. Od tada traje noć.
Uzimam mobitel i brišem vlažni ekran od obraze gospodina Gljive. On uzdahne, nepotpuno, kao da su mu pluća puna vode, pa izdahne, svjestan da ja ne marim za njegove kvazi-osjećaje. Gledam datum i shvatam da je moj medvjed u pravu.

Za mjesec dana napuštam svoj dom.

"U pravu ste", obraćam se Gljivi.
On me ignoriše.
Mobitel spuštam na pod i protežem ruke, zijevajući i trljajući krmeljave oči. Istresam nos i maramicu bacam u ćošak sobe, gdje gomilam smeće. Preko puta kante je moj glory box, kojeg je nana zvala seharom, u ćošku koji se malo crni i od kojeg kašljem. Trudim se da mu ne prilazim osim kad baš ne moram. Svakako tu samo stoje gaće, čarape i potkošulje. I to prljave, odavno prljave. Mama ponekad ulazi u sobu da bi se žalila na nered. Ignorišem je. Ovo je već treće jutro kako me ona ne budi. Mislim da se popravljam. Dvanaest je sati, podne. Prestao sam spavati do četiri i doručkovati kad ljudi večeraju.
Ona mi ovo jutro nije spremila doručak i poslužila ga na mojoj dekici. Zovem je; derem se, ali ne dobivam odgovor. Pretpostavljam da je otišla u grad. Možda je ponovo otišla hraniti pingvine. Možda nekim ljudima priča o meni. Kako god, nema doručka. Moram ga samome sebi napraviti.
Ustajem. Udebljao sam se i to mi nimalo nije drago. Još koja kila, i onda će mene medo stiskati. Onda ću ja postati igračka. Crno mi je pred očima. Moram čekati nekoliko minuta prije nego što mi se vid potpuno raščisti. Zaputim se u kupatilo da operem zube i onda shvatim da mi dah ipak toliko ne smrdi.
"Može još koji dan", kažem sebi.

Nisam raspoložen da jedem i muka mi je. Kad bih nešto pojeo ili popio, sigurno bih dušu povratio. Liježem na kauč i maštam o svijetu koji me čeka. Mjesec dana, još malo. Dvadeset i pet godina čekam trenutak kad ću pobjeći od ove kutije koju godinama nisam napustio. Ubrzo ću isprazniti svoju sobu i reći da je moj život ovdje gotov. Nestrpljiv sam i zato svaki dan pakujem po jednu sitnicu. Danas sam u ruksak stavio dvije konzerve ribe. Sutra planiram spakovati kutijicu sa svojim mliječnim zubima i odjeću za gospodina Gljivu. U mom budućem svijetu ima mnogo odjeće za gospodina Gljivu. U ovim našim jadnim buticima ne mogu naći ni najobičniju pidžamu za njega. Ljudi me uvijek pitaju: "Ko ti je to?" ili "O čemu pričaš?"
Ne mogu mu naći ni prijatelja. On je jedini medo koji priča u cijelom gradu.
Vrijeme se ovdje davno zaustavilo. A moj medo je izum današnjice. Vraćam se u krevet i ponovo ga stiščem.
"Nemoj toliko jako."
Počne puhati blagi povjetarac. Zatvaram prozor i više ne čujem rijeku.
"Koliko do sutra?" pitam ga.
"To je do tebe."

I odlučim da u četiri sata popodne, danas, počinje novi dan. Sutra ću možda odlučiti drugačije. I ništa time neću postići. Kazaljka je zamrznuta.
Mjesec je dana ostalo. Jednog dana možda budem minutu bliže odlasku.