Pitanje iznad svih pitanja glasi:
Neprijatelj naš čime se hrani?
Kako je stvorena neman tamnija od svih tami?
Ko nam je ukrao svijet?
U danima koji su poput mračnih hodnika,
civilizacija neka odsvira smrtne akorde za čovječanstvo koje se gasi.
Dnevnici naših dana ispisani su nečitko i bez cilja dok nam se budućnost odavno crnom tintom piše.
Poput Bodlerove pjesme u zlokobnoj pomračini strasti tinjaju vatre naše propasti.
Taj prodoran pogled, pun mračnih boja, razbija plavetnilo ovog neba do njegovih najsitnijih spona.
Razbijene spone stvorile su pustinju crnu koja na leđima nosi golu istinu.
Putnici u takvoj pustinji zar nismo svi.?
Oči žulja pijesak.
Slijepi svjedoci smo apokalipse koja je tek u svom galopu.
Zaboravljaš nesveti putniče da iz neba potičeš.
Zaboravljaš nesveti anđele čije ruke su te oblikovale.
Čiji dah si udahnuo prvi.
Biraš tamu u kojoj sna nemaš.
Tamo se stvaraju demoni koji na ovoj zemlji sviju svoja gnijezda.
Iz tih gnijezda rađaju se zmije zavodljive.
Njihovi potomci probudiće sve najslađe pobude.