Pucnjevi, vriska, galama , tutnjava - desio se haos. Bruje svi o tome. Mir kao i da ne postoji, ali gdje li se krije?

Sigurno je tu negdje samo ga ne vidimo?
Sigurno je tu negdje samo ga ne čujemo?
Sigurno smo ga zaboravili u tom nemiru silnom.

Sve vrišti, tutnji, urnjavi.. glasno je. Sve je glasno i jako.. i preglasno.. i... i...

Nemir je uvijek težio ka unutrašnjoj destrukciji. Gleda nas kao neprijatelja koji nas ubija iznutra, a zapravo nam je prijatelj.

Prijatelj željan pažnje koju pokazujemo hrabrošću i željom za mirom. Pa valjda mir razumije nemir i obratno?

Ista li su sorta? Kako li tako onda?

Možda u nemiru zapravo imamo i mir, samo ga ne vidimo? Mir je onda kada naše tijelo odluči na sekundu sve zaboraviti i biti sretan u djelićima makro sekunde.

Mir je što više ne mislimo.
Mir je što više izolujemo nemir.
Mir je kada znamo kako se nositi sa nemirom i kako u njoj pronaći mir.

Mir je u nemiru na kraju dana. I bolje je sigurno tako.