Bila je tu - nepokolebljiva.
Oči, glas, smijeh - nepokolebljivo nestvarna.
Svaka od tih riječi bila je ključna. Ali, baš kao mjesec, nije bila vječna.
Počelo je polako, nesvjesno. Prvo su bile male promjene - tišina umjesto razgovora, pogledi umjesto riječi, izbjegavanje pitanja - govorio sam si "Ma nije to ništa, čini ti se". A onda je došlo najgore: rutina nam se raspadala pomalo, kao komadić leda koji se topi pod toplotom ljetnog dana.
Rutina se raspadala - u njoj više nije bilo ničeg sigurnog, ničeg što je nekada činilo da je sve u redu.
Nepokolebljivo je nestala, ali nisam mogao da je zamijenim ničim drugim. Niti novim navikama, niti novim zrakama sunca.
Jer nešto je nedostajalo – ona.
Znao sam da bi sve opet funkcionisalo i sa drugima, ali da Vam kažem pravo - nisam htio nikoga poslije moje nepokolebljive.

Mjesec je bio moj stalni pratilac.
Bez obzira na to koliko je noć bila mračna, on je bio tu - hladan, ali sigurni prijatelj.
Kao da je znao da u tišini mraka, nečijim obrazima teče nova Neretva.

Sjetih se tih noći, kad smo zajedno gledali u mjesec.
Baš ovaj prozor gdje sam sada, baš ova ulica, baš ovaj isti mjesec.
Nismo morali ništa reći, sve je bilo jasno u tihom pogledu....


Insipracija od kolege i brata Elmina.