Kasno je.
Sat otkucajem mrvi vrijeme.
Čudno, ono ne stoji već protiče dalje.
Slikam. Boje se razljevaju po meni.
Čudno, ne mislim da sam nadarena za slikanje.
Osluškujem tišinu.
Unutar svog labirinta sam /možemo ga nazvati i balonom/
Tu je da me štiti.
Ili ja štitim njega. /ne mogu sa sigornošću reći/

Neophodno je da bude utkan u moju kožu.
Da bude tu kada trebam dah.
Da se mogu sklupčati unutar njega dok oluja ne prođe.

Slikam. /Tu sam stala./
Boja mi je kapnula na kožu.
Osjetila sam taj dodir kapljice koja mi je prodrla duboko u krv.
Sada ne razmišljam o bojama i njihovom slaganju.
Puštam umu da me vodi gdje god želi. /greška/
Vodi me u predjele koje sam potisnula. /baš tamo gdje želi/
Osjećam kretnje unutar svog bića, unutar srca.
Bol kola mojim tijelom.
Ne želim njeno prisustvo.
Zato sam i stvorila balon.
Dovoljno slabašan da ga probuši najmanja oštrica, dovoljno jak da me /sa/čuva. /paradoks/
Ili ja čuvam njega.
Još uvijek nisam sigurna.