10:40

Treći decembar. Jutro okovano nezapamćenom hladnoćom. Nakon sezone nezapamćenih i neviđenih vrućina, počinje sezona identičnih hladnoća. Jesen se izgubila između ekstrema. Ne sjećam se kada je posljednji put svanulo. Sunce se sakrilo u nebeski džep. Dani nemaju boju, a ni zvuk, mirisi su tu, mada opojni i zagađujući. Zimska idila.

Zgrada Centra za mentalno zdravlje odiše roze - žutim tonovima doniranog fasadnog materijala (hvala ambasadi Japana). Na ulazu me dočekuje škripa vrata i cijukanje odavno izumrle telefonske govornice. Pravi muzej enterijera. Stepenice su prljave, a plafoni poluoljušteni nalik koži po povratku sa ljetovanja. Prvi sprat, desna vrata (jer lijeva ne mogu da se otvore) - ukazanje molerski našminkane čekaonice. Nikada nisam ušao u zdravstvenu ustanovu koja je izgledala zdravo. Hronična oboljenja sada već kao po navici izbijaju iz tih objekata. Enterijer podjseća na gripu i boginje, dok vanjski izgled asocira na starost. Neizbježnu, mada ne medicinsku bolest svakog, pa i najzdravijeg života.

Dobar dan. Imam zakazan termin u 10 i 45.

Dobar dan. Elektronsku karticu molim Vas.

Izvolite.

Armin, Armin, Armin, aha evo ga. Znači ovako, Vi ste zvali za termin u oktobru, pa

ste ga dobili u novembru, ali je taj odgođen i evo tu ste sad, koji je ono danas , a da 3. decembar.

Upravo tako.

Ništa, druga vrata sa desne strane. Sjednite ispred, doktorica će brzo trenutno je na pauzi.

10:41

Nevjerovatno je koliko se trudim da budem normalan već u samoj čekaonici. Šal sam presavio četiri puta. Provjeravam sramotno nedovoljnu količinu para u novčaniku. Ponavljam sam sebi:

Psiholog nije zlatna ribica, niti zubić vila,a nije ni nigerijski prestolonasljednik. Neće te riješiti bijede.

Revnosno provjeravam vrijeme šaljući oči ka telefonu. Nije valjda i ta fabrikovana normalnost vid ludila?

U toj istoj čekaonici nigdje nema sata na vidnom mjestu. Idalje nisam siguran da li je to psihološki trik ili ne. Izgubiti pojam o vremenu, značilo bi opustiti se, makar na tren, dok me ne prozovu ili ne zazvoni neki od alarma na mom telefonu. Ili se umjesto opuštanja uspaničiti još više, jer iako uporno gledam u telefon pojma nemam KOLIKO JE J****H SATI. Polako. Diši. U glavi počinje da mi odzvanja ta zvučna sintagma - mentalno zdravlje. Mentalno zdravlje. Mentalno. Zdravlje.

Da li treba da me bude sramota što sam ovdje?

U odnosu na ostale čekače u prostoriji sam sebi izgledam normalno. Možda i oni sebi izgledaju još normalnije kada vide mene. Zašto sam šal presavio baš ta kobna 4 puta? To me je zasigurno odalo. Bio je to znak raspoznavanja. Normalan prema standardima normalnosti kakve okolina očekuje. Ne naređuje, ne preispituje, već očekuje, a onda kada ta mistična, nikad na glas ne izgovorena potraživanja nisu ispunjena, okolina se razočara. Razočara u svoju percepciju jedinke, ne i u samu osobu, jer je nisu ni poznavali. Najlakše je nekoga nazvati ludim onda kada postupci njegove zdrave svijesti ne odgovaraju našim interesima.

Izgubljeni pogledi nas čekača ubijeđuju nas u ono u šta želimo da vjerujemo: NORMALNI SMO, svijete nije nam ništa.

Pravimo se da je sve u redu, čak i onda kada nikakav red ni ne postoji.

Počinjem da zviždim muzičku temu iz "Mosta na rijeci Kwai". Prkosni marš britanskih vojnika zarobljenih u japanskom logoru. Da li je i to jedan od sindroma ludila ili samo neznatna nuspojava filmofilije? Filmofilija. Filmo - filija. Filija? Opet neka bolest.

Što sam duže ovdje osjećam da sam sve luđi. Ne govori to sebi.

Što sam duže ovdje osjećam da sam sve manje normalan. Tako već može.

Kako sam zapravo? Na to pitanje navikao sam da odgovaram sa dobro, odlično ili solidno, tako prvenstveno ne zabrinjavam sebe, a uzgred nesvijesno ispunim i očekivanja vrlih pitaca. Ponovo tuđa očekivanja.

Čekaonica je odisala strahom. Taj strah ustvari je bio moja projekcija. Nešto lično, sićušno za okolinu, drugima praktično nevidljivo, ali za mene to je bio teret svih do sada prešućenih razgovora. Svake one riječi i pauze u govoru koja je trebala da se izgovori, ali nikada nije. Sve to stalo je u skromnih 170cm i izdašna 83 kilograma. Ljudima koji ovdje rade sve je savršeno normalno i prirodno. U potpunosti svakodnevno. Navikne se čovjek i na bolest kada od nje živi. Začuo se piskavi glas jedne od sestara za pultom:

Zvali su sa pulmologije. Veselka, 75 godina primljena zbog upale pluća, počela naglo da ispoljava promjene u ponašanju.

10:42

Prebrojao sam tačno 56 pločica na zidu preko puta mene. Rade li ovo i ostali normalni ljudi? Iz ordinacije na kraju hodnika progovorio je mlad, ženski glas. Kvaka je oborena. Na vratima se pojavio otac sa ćerkom u pratnji mlade doktorice.

Hvala na saradnji i razumijevanju.

Nema na čemu, hvala Vama na ukazanom povjerenju.

Marija kaži teta doktorici doviđenja.

Doviđenja.

Uz mahanje dječije ruke otac i ćerka polagano su nestajali u daljini. Letargično naslonjena na vrata, doktorica poluglasno reče:

Bože gospode pomozi. JelenAAAA.

U trku se pojavila muškobanjasta žena kratkih nogu.

Odle't nam po one dv'e paštete i jedan veliki jogurt. kifle sam ja jutros uzela.

Važi doktorice, odmah doktorice.

10:43

Prethodna četiri dana, od kako me je podsjetnik na telefonu napomenuo da idem kod psihologa, razmišljam o tome šta ću reći osobi sa druge strane stola. Teško je održati standard djevičanske spontanosti nekon određenog vremena. Zapravo to i nije briga o samom razgovoru. Problem je sa mnom. Preispitujem i samu činjenicu što sam ovdje. I kako zaboga da objasnim doktorici da mi u stvari nije ništa, ali da mi je istovremeno nešto? Postoji li uopšte stanje ne znanja o samome sebi? Svojevrsna unutrašnja nepoznanica kojoj autonomija ne dozvoljava da se ispolji. Radije bih bio oštećen logikom ako mogu da biram (lakonski ako), nego emocijama i instinktom, ali mi ovaj put upravo ta dav skrajnuta segmenta ličnosti nedostaju. Oni nedovoljno spominjani ostali, baš kao i u ustavu.

10:44

Vruće je, skidam jaknu ležerno je prebacujući preko presavijenih nogu. Radijator iza mene je mlak. Vrućina je unutrašnja i smjelo se rastapa u simbiozi sa tjeskobom. Strah od prvog iskustva, nalik onom predseksualnom. Meškoljim se pomijerajući guzicu u plastičnoj stolici. Čekanje nije moj omiljeni sport.

Lupanje ulaznih vrata. Promaja. Na šalteru se ispred pregrade od pleksiglasa pojavljuje starica u pratnji pretpostaviću unuka, oslovljenog sa sine, kao po običaju. Mladić je medicinskoj sestri objasnio o čemu se radi. Ukratko, baba je luda.

Sačekajte tu desno, ispred drugih vrata. Prozvaće Vas doktorica kada dođete na red.

Dobro 'ćeri.

Starica je trijumfalno sjela uz bolan pogled uzrokovan kičmom, za neupućene kičma je najzlokobnije mistično, balkansko oboljenje, najčešće uzrokovano starošću, promajom, a u speicfičnim slučajevima i teškim fizičkim radom. Uz tapkanje štakom, preleti nas ostale pogledom, pa promrmlja:

E Tito brate ustani, živ bio.

Ne vjerujem da je ovdje primljena zbog hroničnog vjerovanja u lažnu nadu komunizma, CK i druga Tita, mada bi i od toga trebalo da nas liječe. Palim telefon. Minut je prošao.

10:45

Škripa vrata na labavim baglamama. Zraka ordinacijskog svjetla pljunuta ka čekaonici. Na vratima se ukazuje muška figura zbunjenih očiju. Stoji nekoliko sekundi, dok se iz ordinacije nije začulo gromoglasno: Sljedeći! Tada, kao na zvučni signal, muškarac u izlizanom kaputu poče da korač prema izlaznim vratima. Ženski bariton ponovi: Sljedeći! Oči moje sabraće čekača radoznalo su uprte u mene. Novi sam kolač na meniju vanjskih očekivanja. Sramežljivo ulazim u ordinaciju prelamajući preko usta : Dobar dan.

Oči poduplane dioptrijskim staklima uzvraćaju pogled. Procijenjivački, stručno. Usta, blago skrivena iza monitora marke Dell uzvraćaju: Dobar dan i Vama. Sjednite.

Zauzimam položaj na stereotipnoj, kancelarijskoj stolici, lagani crni okvir si jeftina postava od crvene tkanine. Velikodušna budžetska izdvajanja za zdravstvo. Uviđam da stolica nema rukohva, što me čini nervoznim, jer ne znam gdje da parkiram ruke.

Vi ste Armin, je li tako?

Jeste

Pa Armine, kako ste danas?

Odlično.

Dobro, a kako ste inače?

Takođe odlično.

Dobro, kada je sve već tako odlično, zašto ste onda ovdje?

Pa, vidite ovako....

Epilog

Što je vremena prije svakog sljedećeg pitanja bilo manje, to sam se više osjećao kao slučaj. Ni malo kao čovjek, već hodajuća dijagnoza. Teško je biti jak, ali još je teže biti nemoćan pred posljedicama sopstvene slabosti. Umoran sam od toga da budem ja, na klupi za rezerve nemam adekvatnu zamjenu, a opet ni ne znam kako bih drugačije. Plašt sramote kojim sam se ušuškao znajući da idem psihologa bio je samo priviđenje. Lična kreacija vidljiva samo meni.

Ipak nakon polusatnog razgovora izašao sam sretan. Sretan što sam normalan ili samo zato što sam sretan, idalje ne znam. Nije sramota tražiti pomoć, razgovor ili savjet onda kada imamo osjećaj da ne držimo baš sve konce svog života na okupu, sramota je produbljivati probleme ignorisanjem.