Udah.

Unutar žamora kakofono je i previše bučno.

Svaka, čak i najmanja, kap buke ulazi u moje biće.

Osjetiš sve te ljude, doživljaje i priče, a onda odjednom postane tiho.

Previše tiho.

Sjetiš se koji je datum.

Konci u rukama se mrse, a svaka riječ podrhtava na usnama.

Bijeg od žamora spas je koliko i prokletstvo.

/žamor barem potisne svaki atom tišine/

Silueta patnje oslikava se na zidu,

lakše je plakati u mraku, ne vidiš bol /mislim/

Šta ako svaki put kada pomisliš na njega on tada u raju priča o tebi?

Milion vrelih kapljica obasjalo mi je lice.

Gubitak je radnja koja se ponavlja i traje.

Izgubim te u svakom sivom danu, svakom sunčanom danu, svakom uspjehu, svakom dvanaestom, svakoj slici, svakoj pomisli na tvoj Beograd i moje Sarajevo, svakoj misli i svakoj molitvi.

Zapali tu rođendansku svjećicu na oblacima po kojima skačeš sretan.

/žao mi je što te jučer nisam mogla nazvati i čestitati velikih 19/

Dok ovo pišem, srce mi se cjepka na komadiće.

Ako se pitaš koliko mi nedostaješ, da mi neko kaže da si tamo negdje, makar to bila vatra, hodala bih ka tebi.

Izdah.