Kud god je ovo mehko srce kročilo, između duša i svemira, za sobom je ostavilo trag. Čak i kad nesvjesno lutaš, dok misliš da je smisao iščezao, ti ga stvaraš iznova sa svakim svojim otkucajem. Znaš mi do srca trag, i na spomen tvog imena čak i vječnost zastane, daljine zaborave na svoje postojanje.

Dođi, i sa drugog kraja svijeta. Otjeraj tišinu što povlači čovjeka u svoj vir - srce pred sobom samo uviđa stranputice. Samo još u daljini osluškujem već poznati eho tvog glasa, poput drage pjesme koaja se iznova vrti na ploči starog gramofona. Prisjećam se zadnjih izgovorenih riječi, koje se provuku ponegdje, tu i tamo, navirujući pod paučinom iz prašnjavih kutkova razuma - ako se i može reći da još opstoji u ovom biću vođenim srcem.

Pod okriljem kasne večeri rasula su se sjećanja sa zvjezdanim nebom. Još sijaju pod kožom svi oni trenuci što naviru i pred blještavilom zjenica dok se u njima ogleda odsjaj mjesečine.

Slutim nova proljeća, a tek jesen bije svoje vjetrove između nas. Na dlanu držim raspukle niti i tragove bisera što su nekoć tkali mostove među godišnjim dobima.

Moj si prvi izbor, i svaki sljedeći, što vrijeme sa sobom donosi smjenama jeseni i proljeća. Ostaćeš skriven pod suhim listom što nošen vjetrom dijeli naše priče. A kad zatreperi zrak mirisom behara, obznanićeš svoj povratak što zajedno niče sa pupoljcima cvijeća.

Čovjek biva voljen i onda kada ništa ne čini. Jer ljubav dolazi kao dar onima koji se nađu na njenom putu - ponekad je dovoljno samo biti tamo kuda prolazi.
A duša prepozna svoje, čak i kad se vrati samo kroz miris.