Greška je što sam u tuđim lažnim osmijesima tražila iskrenost, a u njihovim obećanjima sigurnost. Greška je što sam vjerovala previše, davala previše i trošila sebe na ljude koji to nisu zaslužili.

Toliko puta sam pružila ruku da podignem one koji su padali, da nisam primijetila da sam sama ostala na koljenima.

Greška dobrote, kažu, zna biti teža od svake druge. I jeste. Jer kada ti neko slomi povjerenje, to nije samo trenutak bola, to je rana koja se otvara iznova svaki put kada se sjetiš šta si sve i kome si sve dao. To je težina koja te drži budnim noću, dok se pitaš: zašto sam vjerovala? Zašto sam mislila da će iko uraditi za mene ono što sam ja radila za druge?

Izgubila sam mnogo. Ljude koje sam smatrala prijateljima, partnera kojem sam dala najbolje dijelove sebe, godine koje sam mogla posvetiti sebi, a trošila sam ih da budem tuđa podrška. I sada, dok gradim sebe iznova, dok gradim karijeru i trudim se uspjeti u svijetu koji ne prašta, nosim ožiljke tih grešaka.

Ljudi vide snagu, odlučnost, ambiciju, ali rijetko ko vidi koliko je ta snaga proizašla iz bola.

I dalje se pitam, da li ću se ikada u potpunosti oporaviti ili ću zauvijek ostati emotivno oštećena, nesposobna da vjerujem onako kako sam vjerovala nekad? Nekada mi se čini da svaka nova osoba nosi sjenu onih starih razočarenja. Kao da sam uvijek na oprezu, uvijek spremna na udarac, jer previše puta sam ga dočekala nespremna. Svaka moja greška, svaka izdaja i svako moje vjerovanje pogrešnim ljudima, ostavili su trag koji ne mogu izbrisati. To su lekcije koje bole ali i lekcije koje su me oblikovale u ono što sam danas.

Greška je što sam vjerovala da će me ljubav spasiti, što sam mislila da će se dobrota uvijek vratiti. Ali možda je najveća greška bila što sam zaboravila da volim sebe onoliko koliko sam voljela druge.

Danas, tražim samo snagu da oprostim sebi i da nastavim dalje, makar sa svim tim ožiljcima koji me prate.