Moja Marija, ovaj pisac je dao zadatak sebi da izmisli težu riječ od nedostajanja.
Moja Marija,
Gledao sam kako ti sniježne pahulje
Padaju na vlasi kose
I vlaže tvoje plave pramenove.
Stajala si na tramvajskoj stanici.
Moja Marija,
Prelijeću ptice nebo iznad krova moje zgrade
I svaka me svojim letom
I sigurnosti i žustrinom svojih krila
Podsjeća na tebe.
Moja Marija,
Kako je lijepo kada čovjek zna svoj pravac!
Ja sam izgubljen.
To je poetičnije.
Od znanja ne možeš pisati poeziju.
Moja Marija,
Znaš li šta je piščeva smrt?
Kako jedan pisac ili pjesnik
Ubije samog sebe?
Voleći svoje rečenice i stihove toliko mnogo,
Da ih ne zna pustiti,
Kada više ne služe svojoj svrsi.
Moja Marija,
Ja nikad nisam naučio,
Kako pustiti svoju rečenicu da ode,
Kada se i ona sama otima mom peru.
Moja Marija,
Sve je hladnije u našem gradu.
Bila bi dobra tvoja ruka sad da ugrije moju.
Moja Marija,
Je l' još uvijek imaš naviku
Da piješ kafu i čaj bez šećera
I da ne voliš sve što se jede kašikom?
Moja Marija,
Ovaj pisac je dao zadatak sebi
Da izmisli težu riječ od nedostajanja.
Moja Marija,
Biće to težak zadatak.
Dotad, ostaj mi zdrava i nikad izgubljena.
Iz mene i mog pera, svakako nikad nisi ni otišla.
