Često mi padneš napamet.
Često ti poželim pisati ali me nešto spriječi.
Prošla je godina ipol otkako sam te zadnji put vidio.
Dijelili smo mnogo toga skupa, ali sada smo potpuni neznanci.
Ali ostalo je jedno, tvoj miris.
Njega mogu prepoznati i na veliku distancu, uvukao mi se pod kožu.

Gdje li si, jesi li okej?
A sjećaš se koliko smo samo kukali kad bi hladno bilo...
I onaj vjetar nam je vala kvario planove.
Koliko puta smo jedno drugom jadikovali na uslove na faxu...
Mačke si voljela najviše, valjda je to razlog što mi ih je puna galerija još uvijek.
Nekako, nadam se da ću dobiti tu poruku, pa da i te slike ugledaju dan.

Tvoj glas me još uvijek drži, tvoj miris također.
Ne bih te lagao, ali pokušao sam nakon tebe da zavolim drugu.
Teško ide, ali nadam se.
Bunurski most još uvijek svjedoči o našoj šetnji, o našoj priči...
Sve priča koliko si bila lijepa, ali očigledno nesuđena.
Dao bih bilo šta, samo da se desi još jednom.
Da te vidim kako šetaš, da vidim crne oči.

Gdje god da si, nadam se da si sretna.
Nadam se da si našla kućicu života svog.
Ne znam, možda bih sada neke stvari uradio drugačije, možda bih te više cijenio i volio, uživao u momentu, možda...
Bila si motor koji pokreće, motor zbog kojeg sam sebe gurao dalje...
Nisam zaboravio ni kad ti je rođendan.
Ponosan sam na ono što si sada postala, ali ako čitaš, molim te da ostaneš ona tiha, dobra djevojka koju sam poznavao.
Ne daj da te svijet pogazi.

Helem nejse, završit ću ovdje...